21. lipnja 2025.
Zapanjujuće je i istovremeno duboko uznemirujuće gledati kako čak i obrazovani, kritički nastrojeni pojedinci nasjedaju na lažne izgovore koji se koriste za opravdavanje izraelske agresije na Iran. U ovakvom času moralna bistrina nije opcionalna – ona je nužna.
Hajde da jasno izložimo situaciju:
Prvo, Izrael je započeo napad na Iran tvrdeći da se radi o preventivnoj samoobrani – koncept koji bi trebao zvoniti na uzbunu. To je ona ista doktrina na koju se pozivao George W. Bush opravdavajući invaziju na Irak 2003. godine. Logika je cirkularna: prvo napadni, a onda to nazovi obranom. To nije strategija – to je legalizirana agresija.
Drugo, tu se ne radi samo o otvorenom ratovanju. Akcije Izraela uključuju i ciljane atentate – na znanstvenike, inženjere i, ponekad, čak i na članove njihovih obitelji. To nisu žrtve na ratištu; to su teroristička djela po pravovaljanoj definiciji. Unatoč tome vodeći mediji ih ignoriraju.
Treće, opet iznova gledamo odvijanje scenarija ‘oružja za masovno uništenje’. Iran se prikazuje kao prijetnja zbog njegovih navodnih nuklearnih ambicija – ambicija koje ostaju nedokazane. To je Irak 2.0. Taj smo film već gledali i nije dobro završio.
Četvrto, ironija je okrutna: zemlja koja je pokrenula napad sama je nuklearna sila. Nuklearni arsenal Izraela javna je tajna – službeno nepriznata, ali općenito poznata. U međuvremenu Iran ostaje i dalje potpisnik Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja (Nuclear Non-proliferation Treaty – NPT) i u raznim fazama surađuje s međunarodnim inspektorima. Tko je onda prava prijetnja globalnoj regulativi?
Peto, mi sada svjedočimo ‘afganistanizaciji’ Irana. Nasilje se premazuje narativom o oslobađanju žena. Bombe se bacaju u ime slobode. To je groteskna i cinična manipulacija feminističkog jezika za imperijalne ciljeve.
Šesto, i možda najtragičnije, globalna reakcija je otupjela ravnodušnost. Dok napada Iran, Izrael nastavlja svoju kampanju u Gazi – koju mnogi eksperti i pravni znanstvenici sve više opisuju kao genocid. Unatoč tome, pravda napreduje puževim koracima, ako uopće. Međunarodni sud se pokazuje slijep, spor ili već mrtav. Arapski režimi ostaju podijeljeni i podčinjeni, njihov bijes bilo da je prigušen ili proračunat. Vodeće sile ne nude više od otrcanih fraza – prijetvornost bez kičme.
Mi proživljavamo kolaps moralne vjerodostojnosti. Nikada prije nije jezik ljudskih prava, mira i demokracije bio tako šupalj – pogotovo kada dolazi od Zapadnih aktera koji tako lako zanemaruju te principe u praksi.
No još je bolnija glasna šutnja globalne akademske zajednice. Kada su sveučilišta u Gazi bila pretvorena u ruševine nije bilo globalnog protesta iz institucija koje navodno njeguju znanje, dijalog i kritičku misao. Danas, dok iranski znanstvenici stradaju kao žrtve atentata – ponekad zajedno sa članovima svojih obitelji – ti isti glasovi ostaju upadljivo tihi.
Kako može zajednica koja tako često govori o akademskoj slobodi i nepovredivosti obrazovanja ostati nijema dok se obrazovne ustanove bombardiraju a obrazovni radnici ubijaju? Njihova šutnja nije neutralnost – to je suučesništvo.
Ovo čemu svjedočimo nije samo geopolitička kriza. To je ispit kolektivne savjesti – i mi upravo sada na njemu padamo.