13. lipnja 2025.
Iran je već dugo moja destinacija snova – zemlja poezije i filozofije, drevne mudrosti i prkosnog ponosa. Bila sam se nadala da ću je posjetiti još i prije no što je svijet zaronio u dugu pandemijsku noć. Taj san je još uvijek živ jer Iran nije samo zemlja; to je civilizacijska sila koja je čovječanstvu darovala bezvremeno blago, od Rumija do Avicenne.
Danas su moje misli s njegovim narodom. Još jednom jedna suverena nacija Globalnog juga našla se pod opsadom – ne igrom slučaja ili krivom procjenom, već promišljenim činom agresije od strane režima koji je rat pretvorio u svoj vlastiti identitet.
Izrael je otvorio novi front. Ugušivši Gazu, opustošivši Libanon, izbombardiravši Siriju i izmrcvarivši Palestince generacijama, sada svoj pogled okreće prema istoku – na Teheran. A takozvana međunarodna zajednica promatra, kima glavom i skreće pogled.
Ta Zapadna ‘Rosemaryna beba’ – država rođena u grijehu i othranjena na nasilju – nije tek agresivna, to je inkarnacija nečeg mnogo zlokobnijeg: hladne, nezasitne logike imperijalne dominacije odjevene u moralno licemjerje. Ona se hrani uništavanjem. Ona buja u tišini. A najgore od svega, djeluje nekažnjeno.
Sjedinjene Države – pod Trumpom ili bilo kim drugim – više nisu supersila već talac, nemoćan pred izraelskim lobijem premda suučesnik u svakom zlodjelu. Isto treba reći za NATO i Evropsku Uniju, čija se uzvišena retorika o demokraciji i miru raspada kao kuća od karata suočena s izraelskom moći.
Budimo jasni: ako jedna država može sama nekažnjivo demontirati Ujedinjene narode, onda možda Ujedinjeni narodi nikada nisu ni bili zamišljeni da opstanu. Mi svjedočimo ne samo degradaciji globalnih normi, već njihovom potpunom raspadu – baš kao smrt Lige naroda uoči Drugog svjetskog rata.
Povijest se ponavlja, ne kao farsa već kao tragedija natopljena krvlju.