16. srpnja 2025.
Okrutna je ironija da ni sto godina od najgoreg genocida u ljudskoj povijesti, Holokausta, koji je zbrisao šest milijuna Židova i inspirirao svijet na zakletvu ‘Nikada više!’, mi danas svjedočimo novom užasu ovoga puta počinjenom od Židova samih. Iako razmjerno manja od drugih epizoda političkog masovnog ubijanja u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata – Kambodža, Uganda, Ruanda – ova se odlikuje, osim svojom ironijom, još jednom jedinstvenom karakteristikom: događa se upravo pred našim očima, pred kamerama, prenošena uživo, dokumentirana u stvarnom vremenu. Nemoguće je hiniti neznanje. Ili se tako čini.
Ustvari, načini na koje stvarnost izmiče pogledu nisu se puno promijenili od pamtivijeka. U tome leži ključ razumijevanja zašto se ‘Nikada više’ događa ponovo i ponovo … i ponovo.
O ‘ratu’ u Gazi čitao sam iz raznih izvora: Haaretz (izraelske novine), Mondoweiss, Drop Site News, Chris Hedges, Caitlin Johnstone, Glenn Greenwald i, kao protuteža, New York Times, i Scroll (‘pro-izraelska’ publikacija koja podržava narativ izraelske desnice o Palestini; ‘pro-izraelska’ sam stavio pod navodnike jer ta nacija u ime samo-očuvanja zapravo uništava samu sebe). Te publikacije (osim zadnjih dviju) naširoko dokumentiraju užase, propagandu, strategije te političku povijest i kontekst genocida. Da, upotrijebit ću tu riječ unatoč tome što krajnji cilj ovog rata nije istrebljenje posljednjeg stanovnika Gaze. Izgovor je navodno uništenje Hamasa, stvarni cilj je etničko čišćenje teritorija za naseljavanje Židova. Genocid je nuspojava postizanja tog okrutnog cilja. Do sada je u vojnim napadima poginulo 58.000 stanovnika Gaze (vjerojatno puno više jer ova brojka ne uključuje one zatrpane pod ruševinama), dok je bezbroj drugih umrlo od gladi i bolesti.
Unatoč obilne dokumentacije o okrutnim zločinima protiv čovječnosti u Gazi, mnogi ljudi – uključujući većinu izraelskog stanovništva – ili ne vjeruju da se to događa ili kao da ih nije briga. To nije zbog toga što, kako sugerira Caitlin Johnstone, su to ‘pokvareni ljudi’ ili ‘nepodnošljivi, arogantni narcisi’. To nije objašnjenje koje bi nudilo put prema rješenju, već put koji nas uvijek vraća na početak. Ako su problem samo pokvareni ljudi, onda bi se samo budala mogla nadati da bi se oni mogli promijeniti. To nije ona vrsta ljudi koja se može iskupiti (samo ne-pokvareni ljudi su sposobni iskupiti se). Dakle, rješenje je prevladati ih, zatvoriti ih, ušutkati ih, ukloniti ih, kontrolirati ih, poniziti ih, uništiti ih kao primjer za zastrašivanje drugih pokvarenih ljudi. A to je osnovni mentalitet genocida. Uostalom, većina Izraelaca također vjeruje da su stanovnici Gaze pokvareni ljudi, barem sudeći po anketama u kojima se većina slaže da ‘u Gazi nema nevinih’.
Osim ako vjerujete da je moguće pokvarene ljude zauvijek eliminirati sa ove zemlje, onda nas ta dijagnoza osuđuje da ‘nikada više’ proživljavamo ponovo i ponovo i ponovo.
Ne bi li bilo bolje razumjeti zašto savršeno normalni ljudi, čak štoviše, dobri i plemeniti ljudi koji će rado nahraniti vašu mačku dok ste vi na putu, podržavaju i dopuštaju stravične zločine koji se odvijaju naočigled sviju nas? Kad bismo to razumjeli možda bismo to mogli zaustaviti.
Budući da je pokolj tako javni, mnogi od nas tužno uzdišu, ‘Kako, kako se to može događati? Zašto to rade? Zašto mi to dopuštamo?’ Da bi se išta promijenilo na ovoj zemlji, ta pitanja moraju biti više od izraza tuge. Moramo ih uzeti ozbiljno. Ne smijemo se zadovoljiti konvencionalnim lažnim odgovorima koji daju oduška našoj tuzi kanalizirajući je u mržnju prema pokvarenim ljudima.
Zapravo, oni se ne suočavaju sa stvarnošću onoga što se događa, rade ono što ljudi rade oduvijek. Za njih se genocid ne događa pred njihovim očima jer oni prebivaju u zatvorenom narativu unutar kojeg je genocid nevidljiv. Oni će reći, ‘Ti video snimci su namješteni. Te fotografije su lažne. Te priče su propaganda Hamasa. Ti liječnici koji izvještavaju iz Gaze su antisemiti.’ Ili će reći, ‘Takve stvari se događaju u ratu’. Ili ‘Gaza nije trebala izabrati Hamas, oni su krivi i zaslužuju kaznu zbog onog što se dogodilo 7. listopada’. Ili ‘Ako žele da se rat okonča trebali bi izvršiti juriš na tunele i istjerati Hamas’. I oni stvarno sasvim iskreno vjeruju u te stvari, čak i kada su one proturječne. Pokolji civila se ne događaju i neizbježni su. Izgladnjivanje se ne koristi kao ratno oružje i opravdano je.
Drugim riječima oni rade oni što svi mi stalno radimo, premda u ekstremnom obliku. Oni odabiru i interpretiraju informacije kako bi održali uvjerenje, identitet i pripadnost. Žao mi je, ali ti ljudi nisu tek najgora ljudska vrsta. Ne kažem ‘Žao mi je, ali …’ u cilju omalovažavanja, uistinu mi je žao, želio bih da su stvari tako jednostavne. Želio bih da se grozote koje tako hrabro i ustrajno razotkrivaju Johnstone, Hedges i slični, događaju samo zato jer loši ljudi čine loše stvari. Želio bih da živimo u svijetu pravih heroja i hulja, u svijetu orka i patuljaka, u fantaziji Zvjezdanih jurišnika gdje je korijen problema prepoznatljiv. No, to je upravo onaj mentalni sklop koji generira uvjete za pokolj prije svega. Tko su Palestinci, ako ne ‘oni’? Tko su bili Židovi Evrope 1930-tih, ako ne ‘oni’ na koje se mogla svaliti krivica za sve nevolje na kontinentu? Tko su bili Tutsi u Ruandi, ‘kontrarevolucionarni element’ za vrijeme Kulturne revolucije u Kini, vještice u doba inkvizicije?
Mogli biste reći, ‘Velika je razlika između poticanja prezira prema potlačenoj populaciji kako bi se opravdao njen pokolj i poticanja prezira prema moćnima koji vrše pokolj.’ Svakako. Ali spustite se malo dublje. Ono što vi govorite jeste da ‘Taj-i-taj zaslužuje prezir zato jer …’. To je obrazac razmišljanja. Postoji prezir i razlozi za to. I tako nam preostaju beskonačni argumenti za to tko zaslužuje prezir, a tko ne, koji je rat opravdan, a koji nije. S važećim sporazumom između svih strana da netko zaslužuje prezir i samo je stvar moćnih da dokažu da su to oni ‘drugi’. Taj sporazum olakšava propagandu. Zbog toga ja kažem da je rat uvijek opravdan.
Mi možemo ukazivati na genocid – ili zlostavljanje, eksploataciju, ekocid ili represiju – bez implicitnog dijagnosticiranja počinitelja, potvrđujući princip da su neki ljudi niža ljudska vrsta od nas ostalih. To je princip koji opravdava kreiranje sljedeće klase žrtava.
Obrazac mi-oni stariji je od povijesti. Taj obrazac ne predstavlja samo ‘tribalizam’ (plemenska politika) potekavši iz natjecanja za oskudne resurse. Raskol mi-oni događa se isto tako redovito unutar pojedinačnih grupa. To je, kao što je pokazao Rene Girard, prvobitna društvena kriza nastala prije same civilizacije: ciklusi osvete, podjela društva nakon koje slijedi spazam objedinjujućeg žrtvenog nasilja čime se društvene tenzije, koje bi mogle razdijeliti društvo, prazne na teret relativno nemoćne dehumanizirane podklase.
Navikavanje na način razmišljanja mi-protiv-njih čini populacije podložnima manipulaciji od strane zaista pokvarenih ljudi – okrutnih pojedinaca sociopata koji tako često dolaze na vlast u netransparentnim sistemima. Sve što trebaju učiniti je ukazati prstom na (ili ustvari iskoristiti sofisticiranu propagandu i kontrolu informacija za identificiranje) Drugog. Psihologija mase učinit će sve ostalo. Ta bi nastojanja imala malo uspjeha da nemaju saveznika u našoj urođenoj psihologiji, drevnoj sklonosti da vanjskog neprijatelja ili unutarnju manjinu obilježavamo kao pod-ljude.
Iz iskustva znam da će stav koji sam ovdje iznio potaknuti negativne reakcije. Uštedjet ću trud kritičarima tako da u njihovo ime opišem dva glavna kritična mišljenja. Ja ih nazivam ‘blag prema fašizmu’ i ‘antisemitska budala’. Kako dolaze sa površinski oprečnih strana, ono što im je zajedničko ima daleko veći značaj.
Blag prema fašizmu: Charles, ti Izraelu daješ propusnicu za genocid. Ako te nedavni masakri u centrima za humanitarnu pomoć ili namjerno ciljanje djece ili ubojstva novinara ili korištenje gladi kao oružja ili onemogućavanje dostave medicinske opreme i lijekova, ne uvjere, onda neće ništa. Humanizirajući naciju djeco-ubica i masovnih ubojica ti nudiš lažnu nadu da će oni sami zaustaviti genocid. Ti opravdavaš i dozvoljavaš čisto zlo, možda zbog toga što kao privilegirani bijeli Amerikanac ti nisi njegova meta. Samo ukazujući na zlo i potičući bijes i odvratnost prema počiniteljima (koji ne zaslužuju ništa bolje) možemo mobilizirati masovni pokret za okončanje ovog genocida.
Antisemitska budala: Charles, priča se da si i ti podlegao kao žrtva propagande pobornika Hamasa. Takozvana ‘prava Palestinaca’ nisu ništa drugo do propisana pravila mržnje prema Židovima. Što se dogodilo s tvojim sposobnostima za kritičko promišljanje? Izrael je opkoljen neprijateljima koji se zaklinju da će zbrisati Židove sa lica zemlje. Povelja Hamasa tako kaže, iranski vođe tako govore, islamska doktrina također kaže da je muslimanu zabranjeno pregovaranje sa Židovima osim u svrhu prevare. Islam je religija mržnje, zla. Nemoj se zavaravati i, zaboga, nemoj zavaravati druge. Tvoji pozivi za mir samo idu na ruku neumoljivom zlom neprijatelju.
Oba kritičara se slažu u vezi fundamentalnog problema: pokvarenih ljudi. Jedino što se ne slažu oko njihovog identiteta. Prvu kritiku također obilježava uobičajeni nesporazum: da svatko tko ne reagira mržnjom i zahtjevom za kaznom sigurno ne razumije koliko su užasni počinjeni zločini. No razlog zbog kojeg pozivam na suosjećanje upravo je suprotan – razumjeti zašto – jedini je trajni put da se oni zaustave. Razumjeti ne znači oprostiti.
Ponavljam, stvarni ‘pokvareni ljudi’ zaista postoje, pod čime mislim na ljude sociopate i narcise koji imaju malo šanse za iskupljenje, pogotovo dok ostaju na pozicijama moći nad drugima. Oni su, međutim, malobrojni, sićušna manjina. Ne postoji društvo sociopata, postoje samo sociopatska društva gdje povijesne prilike pojačavaju gotovo univerzalnu programiranost ljudi za stav mi-oni.
Razmišljanje mi-oni ne odnosi se samo na razlike. ‘Mi’ čine potpuna ljudska bića; ‘oni’ obuhvaćaju one kojima nedostaje neka esencijalna ljudska kvaliteta (moralnost, inteligencija, čestitost, pristojnost). Zbog toga se tako često uspoređuju sa životinjama. Do one mjere do koje svatko od nas osuđuje i okrivljuje druge, misleći da su sačinjeni od goreg materijala nego mi, mi doprinosimo energiji čiji je krajnji izraz genocid. Sociopati i narcisi odražavaju, u ekstremnoj formi, svakodnevnu dehumanizaciju onih koje osuđujemo. Oni su više simptom nego uzrok užasa koji predvode.
Razmišljanje tipa mi-oni objašnjava zašto ne-pokvareni ljudi čine pokvarene stvari.
Vratimo se sada mučnom pitanju ‘Zašto to rade? Kako to da se to događa tako naočigled?’ Ustvari pitanje je, ‘Zašto toliko njih ne želi vidjeti?’ Da, zaista. Zašto je tako teško priznati da smo u krivu? Zašto je tako teško priznati da smo povrijedili nekoga ili bili na strani tlačitelja? Glavni razlog, razlog koji leži ispod mnogih oblika kognitivne pristranosti, proizlazi iz prvobitne nesigurnosti ugrađene u razmišljanje tipa mi-oni. To je ovo: možda smo to shvatili naopačke. Možda smo mi ti pokvareni ljudi. Možda nismo potpuni ljudi, možda smo lišeni bitnih ljudskih kvaliteta. Ljudska bića imaju instinktivni strah od odbacivanja u žrtvenu pod-klasu ne-sasvim-ljudskih-bića; od toga da budu oni ‘drugi’ koje spaljuju na lomači, linčuju, etnički čiste ili zatiru. U ozračju gdje jedna ili druga strana mora pasti u kategoriju ne-potpuno-ljudi, kako ćemo se samo ustrajno boriti da izbjegnemo tu sudbinu. Kako ćemo se samo ustrajno boriti za priznanje da smo ispravni, dobri, opravdani, etični i moralni.
To je ozračje vjerovanja koje se mora promijeniti ako ikada želimo ispuniti obećanje ‘Nikada više’. Kada prevlada suglasnost da dobri ljudi mogu sudjelovati u užasnim stvarima, onda nestaje sram koji nas sprečava da vidimo užasne stvari koje sami činimo. Jer to više ne znači da nismo dobri ljudi. Još uvijek smo vrijedni ljubavi. Nećemo biti odbačeni. Nećemo zauzeti mjesto onih drugih koje smo progonili. A beskonačni ciklus povijesti će završiti.
Nije to samo genocid u Gazi. Sve zlo koje moćni nanose ljudima i planeti događa se pod velom neznanja. Narativno tkanje tog neznanja obezvređuje, dehumanizira i desakralizira sve ono što uništava. Ali kad upitate imigranta uhvaćenog u raciji ili stanovnika Gaze ili člana bande ili ovisnika ili majku na socijalnoj pomoći ili policajca ili vojnika ili bilo kojeg otpadnika, ‘Kako je to biti ti? Koja je tvoja priča?’ onda se mi i oni raspleću i vi shvaćate da, zahvaljujući božjoj milosti, njihova priče nije vaša, a mogla je biti. Suosjećanje i složenost procvjetaju. Vi i dalje možete imati oprečne interese i sukobe, ali vaše nastojanje na pronalaženju rješenja neće se više odvijati u vakuumu neznanja, obmani da je vaš oponent manje ljudski od vas.
Razmišljanje tipa mi-oni još je uvijek duboko usađeno. Ljudi pitaju, ‘Pa koje je onda tvoje rješenje za Palestinu?’ Nemam ga. Ustvari, imam (opisao sam ga prošle godine, verzija jedna zemlja dvije države), ali je potpuno nepraktično u trenutnoj klimi. Bez otpuštanja obrasca mi-oni nijedno humano rješenje nije praktično i nijedno praktično rješenje nije humano. Zbog toga moramo mijenjati sam temelj praktičnosti. Temelj su naša vjerovanja, naše priče, naši mitovi i nezavršeno osobno i društveno iscjeljivanje koje ih nadahnjuje. Mi nismo tek tako zalutali u glupa, neistinita vjerovanja o nama i njima. Ispod njih leži trauma i cijeli jedan evolucijski put svijesti za njeno razrješenje.
Budući da je razmišljanje tipa mi-oni, obrazac tretiranja drugih kao intrinsično različitih, tako duboko utkan u naš kulturni DNK, isto vrijedi i za genocid. Možda će ovaj genocid završiti isto kao što je završio Holokaust, s počiniteljima na gubitničkoj strani Rata protiv zla, a njihovi će vođe biti sprovedeni na vješala praćeni povicima ‘Nikada više!’. Da bi se pobijedilo u takvom ratu svakako pomaže pristalice suprotne strane prikazati u najgorem mogućem svjetlu. Čudovišta. Pokvareni ljudi. Ali to će doprinijeti tek okončanju ovog genocida. To neće zaustaviti genocid općenito. Za to bismo trebali do kraja proći evolucijski put svijesti dalje od nas i njih, dalje od obilježavanja drugih, dalje od razdvojenosti. Trebali bismo se ozbiljno pozabaviti iscjeljivanjem svojih rana kako ih ne bismo prenijeli dalje u vidu ogorčenosti i osvete. I trebali bismo poslušati avatare te nove svijesti koji iskrsavaju tu i tamo u povijesti nudeći svoje riječi i svoja tijela za njeno ispunjenje. ‘Oprosti im oče jer ne znaju što čine.’