Transkript govora na svečanosti dodjele diploma na Kenyon College 2005. godine.
Pozdrav roditeljima i čestitke diplomcima generacije 2005. Kenyon Collega.
Plivaju tako dvije mlade ribice, a njima ususret pliva jedna starija riba koja im kimne i kaže, ‘Dobro jutro momci, kakva je voda?!’ Dvije mlade ribice nastave plivati neko vrijeme, a onda jedna od njih pogleda drugu i kaže: ‘Što je, dovraga, voda?’
Uobičajeno je da govori na dodjelama diploma u SAD nužno koriste male didaktičke slikovite priče. Te su se priče pokazale kao jedna od boljih, manje glupavih konvencija tog žanra. No, ako brinete da se ovdje planiram predstaviti kao mudra starija riba objašnjavajući vama mlađim ribama što je voda, ne bojte se. Ja nisam mudra stara riba. Poanta priče o ribama je samo u tome da je ono najočitije, one najvažnije stvarnosti, često najteže vidjeti i pričati o njima. Sročeno kao rečenica, naravno, to je samo banalna fraza, ali činjenica je da u rovovima svakodnevice života odraslih, banalne fraze mogu biti od životne važnosti, i na to vam želim ukazati u ovo lijepo sunčano jutro.
Naravno, glavna pretpostavka govora kao što je ovaj je ta da bih vam trebao govoriti o značenju obrazovanja iz humanističkih znanosti, pokušati vam objasniti zašto diploma koju ćete uskoro dobiti ima stvarnu humanu vrijednost, a ne samo materijalnu korist. Pa hajde da pričamo o najraširenijem klišeu u žanru promocijskih govora, a to je da vas obrazovanje iz humanističkih znanosti neće samo opskrbiti znanjem nego vas, prije svega, citiram, ‘naučiti razmišljati’. Ako ste poput mene kad sam bio student, ovo vam nikada nije bilo drago čuti i osjećate se pomalo uvrijeđeni tvrdnjom da vam je potreban netko da vas nauči razmišljati, budući da već sama činjenica da ste primljeni na ovako dobar fakultet očito dokazuje da već znate kako razmišljati. No, ja vam tvrdim da ovaj kliše o humanističkim znanostima na koncu nije nimalo uvredljiv jer doista važno obrazovanje o razmišljanju, koje bismo trebali dobiti na mjestu poput ovoga, ne odnosi se zapravo na sposobnost razmišljanja, već prije na izbor onoga o čemu razmišljati. Ako vaša potpuna sloboda izbora onoga o čemu razmišljati izgleda suviše očigledna da biste gubili vrijeme na raspravu, zamolio bih vas da razmislite o ribi i vodi i samo na čas ostavite po strani svoj skepticizam u vezi vrijednosti onoga što je potpuno očigledno.
Evo još jedne poučne male priče. Dva momka sjede u baru u zabačenoj divljini Aljaske. Jedan od njih je vjernik, drugi je ateist. Prepiru se o postojanju Boga onim posebnim žarom koji dolazi nakon otprilike četvrtog piva. Ateist kaže, ‘Znaš, nije da ja nemam stvarni razlog što ne vjerujem u Boga. Nije da baš nikada nisam probao cijelu tu priču o Bogu i molitvi. Baš prošli mjesec zatekao sam se daleko od kampa u toj užasnoj mećavi. i bio sam potpuno izgubljen; ništa nisam vidio, a bilo je minus 50. I onda sam pokušao; kleknuo sam na snijeg i zavapio, – O Bože, ako te ima, izgubljen sam u ovoj mećavi i umrijet ću ako mi ne pomogneš!’ Tada vjernik u baru zbunjeno pogleda ateistu, ‘Pa onda mora da sad vjeruješ?! Na koncu, tu si, živ.’ Ateist samo zakoluta očima, ‘Ma ne čovječe, bilo je to samo par Eskima koji su naišli i pokazali mi put natrag do kampa.’
Lako je podvrći ovu priču nekoj od standardnih analiza humanističkih znanosti: točno jednako iskustvo može imati dva potpuno različita značenja za dvoje različitih ljudi s obzirom na dva različita obrasca vjerovanja tih ljudi i dva različita načina izvođenja značenja iz iskustva. Budući da poštujemo toleranciju i raznolikost uvjerenja, nikako ne želimo u našoj humanističkoj analizi tvrditi da je tumačenje jednog od njih istinito, a drugo netočno ili loše. Što je u redu. Osim što također nikada na kraju ne pričamo o tome odakle potiču ti pojedinačni obrasci i uvjerenja. Što će reći, da li dolaze iz njihove NUTRINE. Kao da su osnovni odnos prema svijetu neke osobe i značenje njegovog iskustva na neki način urođeni, poput visine ili veličine stopala ili automatski upijeni iz kulture poput jezika. Kao da način na koji mi izvodimo značenje nije zapravo stvar osobnog hotimičnog izbora. Osim toga, tu je i pitanje arogancije. Nereligiozni momak je tako potpuno siguran u svom odbacivanju mogućnosti da Eskimi koji su naišli imaju ikakve veze s njegovom molitvom za pomoć. Istina, ima mnogo vjernika koji su također arogantni i sigurni u svoja tumačenja. Oni su vjerojatno još odbojniji od ateista, barem većini nas. Ali problem vjerskih dogmatičara istovjetan je problemu nevjernika iz priče: slijepa sigurnost, uskogrudnost koja doprinosi zatočeništvu toliko sveobuhvatnom da zatvorenik ni ne zna da je zatvoren.
Poanta je u tome da ja mislim da je ovo jedan dio onoga što bi ‘naučiti razmišljati’ zaista trebalo značiti; da budem samo malo manje arogantan; da imam bar malo kritičke svijesti o sebi i svojim uvjerenjima. Jer golemi postotak stvari u koje sam obično automatski siguran ispada da su potpuno pogrešne i zabludjele. Ja sam to naučio na teži način, kao što predviđam da ćete i vi.
Evo samo jedan primjer potpune netočnosti nečega u što sam obično automatski siguran. Svekoliko moje neposredno iskustvo podržava moje duboko uvjerenje da sam ja apsolutno središte svemira, najstvarnija, najživlja i najvažnija osoba koja postoji. Rijetko govorimo o ovoj vrsti prirodne, osnovne egocentričnosti jer je tako društveno odbojna. No, to više-manje vrijedi za sve nas. To je naša zadana postavka, ugrađena u našu matičnu ploču od rođenja. Razmislite o tome: ne postoji iskustvo koje ste proživjeli u kojem vi niste bili apsolutno središte. Svijet koji doživljavate je tu ispred VAS ili iza VAS, sa VAŠE lijeve ili desne strane, na VAŠEM TV-u, na VAŠEM monitoru i tako dalje. Misli i osjećaji drugih ljudi moraju vam na neki način biti priopćeni, no vaši vlastiti su tako neposredni, hitni, stvarni.
Molim vas ne brinite da se spremam održati vam lekciju o suosjećanju ili usmjerenosti na druge ili takozvanim vrlinama. To nije stvar vrline, to je stvar mog odabira da se potrudim na neki način promijeniti ili se osloboditi svoje prirodne urođene zadane postavke da sam duboko i doslovno egocentričan i da sve gledam i tumačim kroz tu prizmu sebe. Ljudi koji ne mogu prilagoditi svoje prirodne, zadane postavke na ovaj način često se opisuju kao ‘dobro prilagođeni’, što nije, uvjeravam vas, slučajan izraz.
S obzirom na ovo trijumfalno akademsko okruženje očito je pitanje koliko tog truda oko prilagođavanja naših zadanih postavki uključuje stvarno znanje ili intelekt. To pitanje postaje vrlo zamršeno. Vjerojatno najopasnija stvar u vezi akademskog obrazovanja, bar u mom vlastitom slučaju, jest da pospješuje moju sklonost prevelikom intelektualiziranju stvari, da se gubim u apstraktnim raspravama u svojoj glavi umjesto da jednostavno obraćam pažnju na ono što se događa preda mnom, da obraćam pažnju na ono što se događa unutar mene.
Siguran sam da svi vi već znate kako je je izuzetno teško biti budan i pažljiv umjesto hipnotiziran stalnim monologom u svojoj glavi (što se možda upravo događa). Dvadeset godina nakon svoje promocije polako sam počeo shvaćati da je kliše humanističkih znanosti o tome kako naučiti razmišljati ustvari kratica za mnogo dublju, ozbiljniju ideju: naučiti razmišljati ustvari znači naučiti kontrolirati o čemu ćemo i kako razmišljati. To znači biti dovoljno svjestan i oprezan pri odabiru predmeta naše pažnje i odabiru načina na koji pridjeljujemo značenje iskustvu. Jer ako kao odrasla osoba, ne možete ostvariti ovu vrstu izbora, gadno ćete nadrljati. Sjetite se starog klišea, citiram: Um je odličan sluga, ali loš gospodar.
Taj, poput mnogih klišea, neuvjerljivih i dosadnih na površini, ustvari izriče veliku i strašnu istinu. Nije nimalo slučajno da odrasli ljudi koji počine samoubojstvo vatrenim oružjem skoro uvijek pucaju sebi u glavu. Oni gađaju lošeg gospodara A istina je da je većina tih samoubojica mrtva puno prije no što povuku okidač.
I ja tvrdim da bi to trebala biti stvarna, konkretna vrijednost vašeg obrazovanja: kako spriječiti da kroz svoj udoban, uspješan, ugledan život prolazite mrtvi, nesvjesni, robovi svoje glave i svoje prirodne zadanosti da, iz dana u dan, budete osebujno, potpuno i dostojanstveno sami. To može zvučati kao preuveličavanje ili apstraktna besmislica. Budimo konkretni. Gola je činjenica da vi diplomci još nemate pojma što to zaista znači ‘iz dana u dan’. Postoje cijeli veliki dijelovi života odraslih Amerikanaca o kojima nitko ne govori na promocijama. Jedan takav dio obuhvaća dosadu, rutinu i sitničavu frustraciju. Roditelji i stariji ljudi ovdje predobro će znati o čemu govorim.
Uzmimo na primjer, jedan prosječan dan u životu odraslog čovjeka. Ustajete ujutro, odlazite na svoj zahtjevan, visoko-stručni uredski posao i naporno radite osam do deset sati i na kraju dana ste umorni i pomalo iznervirani i samo želite doći kući, dobro večerati i možda se opustiti sat vremena i otići u krpe rano jer se, naravno, drugi dan morate ustati i krenuti ispočetka. No onda se sjetite da u kući nema hrane. Niste imali vremena otići u kupovinu ovaj tjedan zbog svog zahtjevnog posla. I tako sada, poslije posla, morate sjesti u auto i odvesti se do supermarketa. Kraj je radnog dana i sigurno je velika gužva u prometu, pa put do dućana traje puno duže no što bi trebalo i kad konačno dođete tamo supermarket je krcat jer, naravno, to je ono vrijeme dana kad i drugi zaposleni ljudi također pokušavaju na brzinu kupiti nešto namirnica. A u dućanu je užasna fluorescentna rasvjeta i prožima ga muzak ubitačan za dušu ili komercijalna pop glazba, uglavnom zadnje mjesto na kojem bi poželjeli biti. Ali ne možete samo ući i na brzinu izaći, morate lutati između golemih jarko osvjetljenih zbrkanih polica da biste našli ono što želite; manevrirajući otrcanim kolicima između drugih umornih užurbanih ljudi s kolicima itd., itd…. Skratiti ću jer to je duga ceremonija. I konačno, uzeli ste što vam treba za večeru, no ispostavi se da nema dovoljno otvorenih blagajni unatoč tome što je to uobičajeno vrijeme gužve na kraju dana. Red pred blagajnom je zato nevjerojatno dug što je glupo i razdražujuće, ali ne možete svoju frustraciju iskaliti na očajnoj blagajnici koja je preopterećena poslom čija jednoličnost i besmislenost nadilazi maštu bilo koga od nas ovdje na ovom uglednom fakultetu.
I onda konačno dođete na red i platite svoju hranu i kažu vam ‘Ugodan dan!’ glasom koji je apsolutni glas smrti. Onda još morate te svoje grozne tanke plastične vrećice gurati u kolicima s jednim poludjelim kotačićem koji ih luđački vuče na lijevo, cijelim putem napolje do pretrpanog, grbavog parkirališta punog smeća. I onda morate voziti sve do kuće kroz sporu prometnu gužvu prepunu SUV-ova, itd. itd.
Svatko od vas ovdje je to doživio, naravno. Ali to još nije postalo dio vaše stvarne životne rutine, danima, tjednima, mjesecima, godinama …
Ali postat će. Kao i mnogo drugih dosadnih, iritirajućih, naizgled besmislenih rutina povrh toga. Ali nije u tome stvar. Stvar je u tome da je beznačajno, frustrirajuće sranje poput ovog upravo ono u čemu učinak izbora ima ulogu. Zato jer mi prometne gužve i pretrpane police i dugi redovi pred blagajnama pružaju priliku za razmišljanje i ako ne donesem svjesnu odluku o tome kako razmišljati i na što obraćati pažnju, bit ću sjeban i jadan svaki puta kad moram u kupovinu. Jer moja prirodna zadana postavka je neupitnost da sam u situacijama poput ove zapravo važan samo ja. MOJA glad, MOJ umor i MOJA želja da konačno stignem kući. I cijelom svijetu je jasno da mi svi drugi samo stoje na putu. A tko su svi ti ljudi koji mi stoje na putu? Pogledajte kako je odvratna većina njih! I kako glupo i kravoliko i praznoglavo i neljudski izgledaju u redu pred blagajnom. Ili kako su iritantni i nepristojni ljudi koji glasno razgovaraju na mobitel usred reda. I pogledajte kako je to duboko osobno nepravedno!
Ili, naravno, ako sam u više društveno svjesnom humanističkom obliku moje zadane postavke, mogao bih vrijeme u prometu na kraju dana provesti osjećajući odvratnost prema svim tim golemim, glupim, preširokim SUVovima i Hummersima V12 kamionetima koji sagorijevaju svoje sebično rasipne tankove od 150 litara benzina. Da ne govorim o činjenici da se patriotske ili religiozne naljepnice uvijek izgleda nalaze na odbojnicima najvećih, najodvratnije sebičnih vozila koje voze najružniji … – ne smijte se, ovo je primjer kako zapravo NE treba razmišljati – … najvećih, najodvratnije sebičnih vozilima koja voze najružniji, najbezobzirniji, najagresivniji vozači. I mogao bih razmišljati o tome kako će nas djeca naše djece prezirati što smo spiskali sve gorivo budućnosti i vjerojatno sjebali klimu i kako smo svi mi iskvareni, glupi, sebični i odvratni i kako je moderno potrošačko društvo jednostavno sranje itd. itd.
Shvatili ste.
Ako odaberem tako razmišljati u dućanu i na auto-cesti, u redu. Mnogi od nas to čine. No takvo razmišljanje ima tendenciju da postane tako lako i automatsko da nije nužno da bude izbor. To je moja prirodna zadana postavka. To je automatski način na koji doživljavam dosadne, frustrirajuće, pretrpane dijelove života odrasle osobe kad funkcioniram pod automatskim nesvjesnim uvjerenjem da sam ja središte svijeta i da moje trenutačne potrebe i osjećaji moraju definirati prioritete svijeta.
Stvar je u tome da, naravno, postoje potpuno drugačiji načini razmišljanja u takvim vrstama situacija. U tom prometu, dok sva vozila stoje u praznom hodu ispred mene, nije nemoguće da su neki od tih ljudi u SUVovima nekad u prošlosti doživjeli užasne saobraćajne nesreće i sada se toliko užasavaju voziti da im je njihov terapeut nemalo naredio da nabave ogromni, teški SUV kako bi se osjećali dovoljno sigurno. Ili taj Hummer koji me je upravo pretekao možda vozi otac čije dijete sjedi uz njega povrijeđeno ili bolesno i on ga pokušava prevesti u bolnicu i on je opravdano u mnogo većoj žurbi od mene. Ustvari, ja sam taj koji NJEMU smeta.
Ili mogu odabrati da se natjeram da razmotrim mogućnost da su svi drugi u redu na blagajni supermarketa jednako nestrpljivi i frustrirani kao i ja. I da neki od tih ljudi vjerojatno imaju mnogo teži, tegobniji i mučniji život od mene.
Ponavljam, molim vas nemojte misliti da vam dajem moralni savjet ili da govorim da biste trebali misliti na ovaj način ili da bilo tko očekuje od vas da se automatski tako ponašate. Jer to je teško, traži volju i trud, a ako ste poput mene, neke dane nećete to biti u stanju ili jednostavno nećete htjeti.
Ali većinu dana, ako ste dovoljno svjesni da si dozvolite izbor, možete izabrati da drugačije gledate na tu debelu, ušminkanu ženu prazna pogleda koja upravo vrišti na svoje dijete u redu pred blagajnom. Možda obično nije takva. Možda je probdjela tri noći zaredom držeći ruku svog muža koji umire od raka. Ili možda je upravo ta dama potplaćena službenica u odjelu za motorna vozila koja je baš jučer pomogla vašem supružniku da riješi grozan administrativni problem nekim malim činom birokratske ljubaznosti. Naravno, ništa od ovoga nije vjerojatno, ali također nije ni nemoguće. Ovisi samo o tome što želite uzeti u obzir. Ako ste automatski sigurni da znate što je stvarnost i tko ili što je stvarno važno, ako želite funkcionirati po svojim zadanim postavkama, onda vi, kao i ja, vjerojatno nećete razmotriti mogućnosti koje nisu iritantne i jadne. Ali ako zaista naučite kako misliti, kako obraćati pažnju, onda ćete znati da imate druge opcije. I bit će stvarno u vašoj moći da doživite pretrpanu, zagušljivu, sporu vrstu situacije potrošačkog pakla, ne samo kao sadržajnu već svetu; koja gori istom silom koja je stvorila zvijezde; ljubavlju, prijateljstvom, mističnom istovjetnošću u dubini svih stvari.
Nije da ta mistična istovjetnost nužno mora biti istina. Jedina stvar koja je istina s velikim ‘I’ je da vi odlučujete kako ćete je pokušati vidjeti.
To je, po meni, sloboda pravog obrazovanja, učenja kako biti dobro prilagođen. Vi morate svjesno odlučiti što ima značenje, a što ne. Vi morate odlučiti što ćete štovati.
Jer ima još nešto što je neobično, ali istinito: u rovovima svakodnevice odraslog čovjeka zapravo ne postoji nešto poput ateizma. Ne postoji nešto kao ne-štovanje. Svatko nešto štuje. Jedini izbor koji imamo je predmet štovanja. A uvjerljivi razlog za odabir neke vrste boga ili neke duhovne stvari, bio to Isus Krist ili Alah ili Jahve ili wiccanska Božica Majka ili Četiri plemenite istine ili neki neprikosnoveni skup etičkih principa, jeste da će vas skoro svaki drugi predmet štovanja živa pojesti. Ako štujete novac i stvari, ako u njima nalazite pravi smisao života, tada nikad nećete imati dovoljno, nikada nećete osjećati da imate dovoljno. To je istina. Obožavajte vlastito tijelo i ljepotu i seksualnu privlačnost i uvijek ćete se osjećati ružni. A kad vrijeme i dob počnu pokazivati svoje znakove umirat ćete milijunima smrti prije no što vas konačno polože u zemlju. Na jednoj razini mi svi to već znamo. To je kodificirano u mitovima, poslovicama, klišeima, epigramima, parabolama, kosturu svake velike priče. Cijeli trik je istinu držati u prvom planu svakodnevne svijesti.
Obožavaj moć i završit ćeš osjećajući se slab i uplašen i trebat će ti sve više moći nad drugima da prigušiš vlastiti strah. Obožavaj svoj intelekt, svoju sliku kao pametnog, i završit ćeš osjećajući se glupim, varalicom, uvijek strepeći da te razotkriju. No, podla strana ovih oblika obožavanja nije u tome da su zli ili grešni nego u tome da su nesvjesni. To su zadane postavke.
To su vrste obožavanja u koje postepeno klizite dan za danom, postajući sve selektivniji u vezi onoga što vidite i kako mjerite vrijednost bez potpune svijesti o tome da to radite.
A takozvani ‘stvarni svijet’ neće vas odvratiti od djelovanja u skladu s vlastitim zadanim postavkama jer takozvani ‘stvarni svijet’ ljudi, novca i moći veselo bruji uokolo pogonjen strahom, bijesom, frustracijom, žudnjom i obožavanjem sebe. Naša vlastita današnja kultura zauzdala je te sile na načine koji donose izvanredno bogatstvo i udobnost i osobnu slobodu. Slobodu da budemo gospodari naših sićušnih carstava veličine lubanje, sami u središtu svega stvorenog. Ta vrsta slobode je za svaku pohvalu. Ali, naravno, postoje razne vrste slobode; no nećete čuti da se puno govori o najdragocjenijoj vrsti slobode u velikom vanjskom svijetu htijenja i postizanja i pokazivanja … Stvarno važna vrsta slobode uključuje pažnju i svjesnost i disciplinu i sposobnost istinske brige o drugim ljudima i žrtvovanja za njih uvijek iznova na bezbroj sitnih ne-seksi načina svaki dan.
To je prava sloboda. To znači biti obrazovan i razumjeti kako razmišljati. Alternativa je nesvjesnost; zadana postavka, ‘utrka štakora’; stalni mučan osjećaj da si imao i izgubio nešto beskonačno.
Znam da ovo vjerojatno ne zvuči zabavno ni veselo ili grandiozno i inspirativno kako bi to trebao zvučati govor na dodjeli diploma. Po meni to je Istina s velikim ‘I’ lišena gomile retoričkih ukrasa. Vi o tome, naravno, možete misliti što god želite, ali, molim vas, nemojte to tek tako odbaciti kao neku prijekornu propovijed. Ništa od ovoga ne odnosi se na moralnost ili religiju ili dogmu ili velika pomodna pitanja o životu nakon smrti.
Istina sa velikim ‘I’ tiče se života PRIJE smrti.
Radi se o pravoj vrijednosti pravog obrazovanja koje nema gotovo nikakve veze sa znanjem, ali je usko povezano s običnom svjesnošću; svijesti o onome što je tako stvarno i bitno, tako skriveno, iako jasno vidljivo svuda oko nas cijelo vrijeme. Stoga se moramo uvijek iznova podsjećati:
Ovo je voda.
Ovo je voda.
Audio snimku govora možete poslušati ovdje:
David Foster Wallace, (1962-2008), američki romanopisac, pripovjedač i esejist, jedno je od najvećih imena suvremene književnosti na engleskom jeziku s kraja dvadesetog i početka dvadeset i prvoga stoljeća. Na hrvatskom objavljena knjiga Kratki razgovori s odvratnim muškarcima 2015. godine. Ostale knjige: Infinite Jest, A Supposedly Fun Thing I’ll Never Do Again, Consider the Lobster