kolovoz 2019.
(Uređeni transkript predavanja održanog na skupu Cobb Peace Lecture 2019)
Danas se mnogi nabacuju riječju narativ, tako da je ona postala gotovo kliše. No, klišei se rađaju iz uvida. U ovom slučaju radi se o snazi priča koje pričamo o sebi, jedno o drugome i svijetu koji nas povezuje oko zajedničkog cilja.
Mnogo stvari koje bismo danas trebali činiti nemaju smisla ako smo sami u tome. Priča može urediti svijet tako da nam pomogne da svoje izbore vidimo kao dio šireg zbivanja. Iako je “šire zbivanje” koje se danas odvija na Zemlji veće od bilo koje priče koju mi o tome možemo ispričati. Unatoč tome, za mene je priča koja mi pomaže da prepoznam svrhu svog života i svoje saveznike, te da razumijem svoju ulogu, od suštinske važnosti.
Razumijevanje snage narativa obuhvaća sve dijelove političkog spektra. Svatko želi imati kontrolu nad tim narativom, snagom za dobro ili zlo. Adolf Hitler je to dobro razumio oslanjajući se na narativ rasne superiornosti i nacionalne slave koji je legitimizirao njegove ambicije i kanalizirao latentne kulturalne energije prema genocidu i osvajanju. I mi danas imamo snažne neriješene kulturalne energije u društvu, baš kao što je to bilo tridesetih godina prošlog stoljeća: nezadovoljstvo, očaj, neprijateljstvo prema elitama, bijes zbog toga u što se društvo pretvorilo, žalost zbog gubitka zajednice. Kako se one izražavaju ovisi velikim dijelom o tome kako nam se predstavlja priča o problemu i rješenju, uzroku i posljedici.
Ako želimo biti u službi mira i blagostanja za sve ljude, svijeta ozdravljenja u kojem društvo i sva bića na ovoj planeti idu prema većoj cjelovitosti, bolje nam je da se pobrinemo da pričamo pravu priču. Dominantni narativ u današnje vrijeme, bilo da ga prepoznajemo ili ne, jeste narativ rata, ne samo na očitoj razini vanjske politike SAD-a – identificiranje neprijatelja širom svijeta i njihovo uništavanje bombardiranjem – već također u našem temeljnom razumijevanju funkcioniranja svijeta i načina rješavanja problema. Ratno razmišljanje prožima javnu psihu. Da bismo izgradili narativ mira, nužno je da prepoznamo postojeći temeljni narativ rata. Zato ću započeti iskopavanjem i postavljanjem temelja za narativ mira. Potom ću prijeći na njegove građevne komponente i arhitekturu.
Mit o iskupljujućem nasilju
Pripremajući ovo predavanje pročitao sam klasični esej kršćanskog teologa Waltera Winka pod naslovom “Mit o iskupljujućem nasilju”. Iskupljujuće nasilje je ideja da se svijet može učiniti boljim jedino tako da se nešto uništi, da se nešto ubije, da se ubije zlo, da se iskorijeni zlo, da se snage zla i kaosa nadvladaju snagama dobra i reda. Začetak toga Wink pronalazi u babilonskom mitu o stvaranju svijeta starom preko 3000 godina. U početku bog Apsu i božica Tiamat bili su sasvim sami na svijetu. Budući da je to bilo dosadno odlučili su imati djecu, cijelu gomilu djece. Nije prošlo dugo da su to požalili jer su djeca stvarala previše buke. Zato su odlučili, naravno, da će ubiti svu svoju djecu. Točno? Problem riješen. No, djeca su to načula i odlučila da će oni prvi ubiti svoje roditelje. Nije bilo teško riješiti se Apsua, ali Tiamat je bila druga priča. Nitko do njih nije se usuđivao suočiti s Tiamat sve dok se nije dobrovoljno javilo najmlađe dijete, Marduk. Rekao je, uništiti ću Tiamat, našu majku, pod uvjetom da me svi vi, braćo i sestre, priznate za vrhunskog vladara univerzuma. (Vašoj mašti ću prepustiti da povuče paralelu s SAD-om nakon Drugog svjetskog rata.) Marduk je smislio plan. Upuhao je otrovni plin u Tiamatin želudac i probo ju kopljem. Ona je eksplodirala, njena crijeva i krv su šiknuli napolje, a on je od dijelova njenog tijela sazdao svijet u kojem danas živimo.
Ovaj mit o stvaranju svijeta prepričava priču o mizoginijskom ubojstvu velike majke, koja se poistovjećuje s kaosom i divljinom. Drevne civilizacije su dobro poistovjećivale s redom. Kralj je bio inkarnacija dobra koje pobjeđuje zvijeri, ubija lavove, siječe šumu, barbarima donosi civilizaciju, pripitomljuje divljinu. Taj proces nastavlja se i danas dok iz komadića opustošene Gaie gradimo civilizaciju, gradeći tako svijet na uništenoj majci.
Mit o iskupljujućem nasilju se na zapanjujući način može primijeniti na modernu znanost koja kaže da univerzum ima tendenciju entropiji, neredu. Jedino nametanjem naših zamisli tom kaotičnom, neurednom i degenerirajućem univerzumu, u stanju smo održavati carstvo prikladno za ljudsko obitavanje; namećući dobro kaosu. Ako prihvaćate da priroda sama po sebi nema nikakvu svojstvenu inteligenciju, nikakvu svojstvenu tendenciju prema složenosti, prema pojavama ljepote i organizacije, već da umjesto toga normalno degenerira u nered, onda smo neizbježno cijelo vrijeme u ratu s prirodom, u svakom trenutku prepušteni mogućem uništenju od strane nasumičnih prirodnih sila. Sa tog stanovišta, naše blagostanje se zasniva na nametanju sve veće kontrole toj divljoj, proizvoljnoj, nasumičnoj prirodi koja je izvan nas. Stoljećima je nastojanje na kontroli definiralo napredak.
Ovo je osnovni obrazac ratnog razmišljanja. Prvo prepoznati uzrok problema, krivca, počinitelja – naći neki povod za napad. Onda, kontrolirati, zatvoriti, isključiti, ubiti, poniziti ili uništiti negativca, krivca, uzrok i bit će nam dobro. A što u tome budemo uspješniji, to će ljudski život biti bolji. Walter Wink daje za primjer mornara Popaya. Svaka epizoda tog crtića ima isti zaplet: Brutus otme Olivu. Popay ju pokušava spasiti i Brutus ga pretuče. I onda, netom prije no što Brutus uspije silovati Olivu, Popay pojede konzervu špinata i, zahvaljujući naletu nove snage preokrene situaciju i pretuče Brutusa. To je fabula Popaya. Walter Wink primjećuje da nitko nikada ništa ne nauči iz tih sukoba. Karakteri ne napreduju niti se razvijaju na bilo koji način, podrazumijevajući da upravo tako stoje stvari. Pouka je da je put za rješavanje problema silom svladati neprijatelja.
Rat protiv simptoma
Mentalitet pronalaženja neprijatelja kojeg se pobjeđuje silom seže dalje od ratovanja. Uzmite, na primjer, poljodjelstvo. Imate problem, poput smanjenja prinosa žetve, prepoznate uzrok – korov u polju. A rješenje je, ubiti korov. Ili imate streptokok u grlu. Što je uzrok? Hajde da nađemo patogenu bakteriju. To je smjer. Naći patogenu bakteriju. Oh, streptokokna bakterija. Rješenje? Ubiti je antibioticima. Ili, na primjer, zločin. Pa zločine očito čine kriminalci, zar ne? Stoga ako zatvorimo kriminalce, više neće biti zločina. Terorizam je očito djelo terorista. Hajde da onda ubijemo teroriste. Nema više terorizma. Problem riješen.
Što ako poželite biti bolja osoba ili učinkovitiji u svijetu? Primjenjujući istu formula, pronalazite unutarnjeg negativca. Možda je to vaše odugovlačenje, vaša lijenost, vaše ovisnosti, vaša sebičnost, vaš ego. Odlično – sad imate nešto što možete napasti, nešto što ćete kontrolirati. Možda ste pretili i mislite, “Oh, to je zato jer previše jedem.” Kalorije postaju negativci, a rješenje je, kontrolirati ih. Dakle, to ratno razmišljanje je skoro univerzalno.
Rat protiv drugog uvijek odražava rat protiv sebe. Ispod naših prosudbi vreba puzajuća sumnja da sam ja možda jedan od negativaca. Ustvari, to je manje-više ono što nam govori znanost, ekonomija i mnoge religije. Na primjer, jedan od eksplicitnih poučaka biologije jest da je vlastiti reproduktivni interes fundamentalna motivacija svih živih bića. Sebičnost, rečeno nam je, programirana je u našim genima. To znači, kako biste bili bilo što drugo osim bezobzirno sebični, morate nadvladati prirodu. To je ratni mentalitet.
Alternativa ratu pojavljuje se kada sve neprijatelje – korov, kriminalce, teroriste, kalorije, sebičnost, lijenost i tako dalje – promatramo, ne kao uzroke zla, već kao simptome dubljeg stanja. Fokusiranje na simptome, ratovanje protiv simptoma, omogućava da dublji uzroci prolaze nepropitani i nepromijenjeni. Nikada se ne upitamo, “Zašto Brutus želi oteti Olivu?”. Ako to ne razotkrijemo, uvijek ćemo se iznova boriti protiv Brutusa.
(A što ako ponestane špinata ili više ne bude učinkovit? Što ako korov razvije otpornost na herbicide i bakterije razviju otpornost na antibiotike i Brutus također počne jesti špinat i započne trka u naoružanju?)
Promašenost ratnog razmišljanja još je očiglednija ako se ide u krajnost. Nemojte samo pretući Brutusa – ubijte ga. Smislite tako snažne herbicide koji će jednom zauvijek ubiti korov. Nađite Konačno rješenje. Porazite zlo jednom zauvijek u epskom ratu koji će okončati sve ratove.
To smo već jednom pokušali. To se zvalo Veliki rat. Danas to zovemo Prvi svjetski rat.
Kada uzroke shvatimo kao simptome, tada možemo postaviti pitanja poput, Zašto korov raste u polju? Ratno razmišljanje obično ne pomaže kod takvih pitanja. Možda polju nedostaje bioraznolikosti ili je tlo na neki način osiromašeno i taj se korov zapravo pojavljuje kako bi popravio tlo jer postoji neka inteligencija u prirodi. Nema ničega protiv čega se treba boriti.
Zašto postoji kriminal? Je li to zato jer su kriminalci jednostavno loši? Ili njihova djela proizlaze iz prilika koje nikada nećemo propitati ako smo s njima u ratu? Kakve su ekonomske prilike? Što je s naslijeđenim rasizmom? Što je s traumom, očajem ili gubitkom smisla u životu?
U svim slučajevima ratno razmišljanje simplificira i sužava narativ. Da biste započeli rat, vi morate umanjiti neprijatelja. Morate dehumanizirati neprijatelja. Univerzalna ratna taktika je učiniti ih – njih – manje potpunim ljudskim bićima. Ako želite nekoga ubiti ili ga eksploatirati, dehumanizacija je ključna metoda za to. Kako se ratno razmišljanje infiltrira u našu političku kulturu sve više vidim dehumanizaciju i demonizaciju druge strane, lijevih i desnih, crvenih i plavih, demokrata i republikanaca. Svaka od strana konstruira narative koji drugu stranu prikazuju vrijednom prezira, zlom, manje ljudskom.
Evo nekih riječi koje služe kao posrednici dehumanizacije koju neprestano vidimo u političkim diskusijama i šire: “Kako su mogli?” “To je potpuno neopravdano!” “Što im je?” Ratna taktika je da se protivnike optuži za neki nedostatak u njihovoj suštinskoj ljudskosti. Oni su glupi, oni su neznalice, oni su nemoralni, oni misle da imaju pravo, oni su pohlepni. I onda taj narativ postaje oružje jer ga možemo koristiti da pobudimo ozlojeđenost naše strane, da raspirimo ratnu groznicu kako bismo se mogli pobuniti i uništiti te zlikovce.
Recept za očajanje
Nedavno sam na jednoj govornoj emisiji pričao o ljepšem svijetu za koji naša srca znaju da je moguć, ekološkom iscjeljivanju, regenerativnom poljodjelstvu i takvim stvarima, a voditelj me zapitao, “Dobro, Charles, što bi ti rekao na ovo? Vladajuće elite se nikada neće promijeniti. Oni od ovoga imaju koristi. Oni su s tim zadovoljni i neće se promijeniti. Stoga, da bismo ih promijenili, morat ćemo ih nekako srušiti. Morat ćemo dići krvavu revoluciju; to je jedini realistični način.”
Pa hajde da prvo pretpostavimo da je to istina. Ako je to istina, onda naša nada leži u tome da ih svladamo silom jer “oni se nikada neće promijeniti”. Mi već imamo formulu za ostvarivanje promijene kad postoji zlikovac. Ona je u svim filmovima, ne samo Popayu, ona je u Batmanu, Kralju lavova. Skoro u svakom akcijskom filmu koji ste ikada vidjeli. Ona je u Ratovima zvijezda. Ubijete Dartha Vadera, ubijete vladara, uništite zlo.
U stvarnom svijetu, naša jedina nada je neizvediva. Ako dođe do odmjeravanja sile, tko ima veću silu? Tko ima vojnu moć? Jesmo li to mi hipici i pacifisti? Ili je to vojno-farmaceutsko-medicinsko-financijsko-obrazovno-nevladino-zatvorsko-industrijski kompleks? Oni imaju oružje. Oni imaju novac, oni imaju državni aparat nadzora, oni imaju policiju, oni imaju kontrolu nad medijima. Pa, ako se to svede na odmjeravanje sila, oni će pobijediti. Čak i ako govorimo o snazi propagande i snazi narativa i pokušamo protiv njih rasplamsati bijes i ogorčenje potlačenih, pogodite što? Oni su čak i vještiji u manipuliranju narativa i ocrnjivanju, zato jer kontroliraju medije. Oni to rade ovoga časa, stvarajući narative koji su sveprisutniji, imaju veći doseg i više PR-a i oglašavanja iza sebe, više novca iza sebe nego što to imaju vaši narativi.
Dakle, dominacija je vjerojatno recept za neuspjeh, osim ako ne postanete tako vješti u tehnologijama rata da ih možete potući. Morate biti izuzetno dobri u korištenju moći kako bi vojno-industrijski kompleks porazili u njihovoj vlastitoj igri. Recimo da porazite zlikovce i sad ste vi na vlasti. No, je li sada bitka gotova? Nije. Još uvijek tamo vani ima zlikovaca. A da bi pobijedili te zlikovce, morate konsolidirati i proširiti svoju moć, sve to, naravno, kako biste zaštitili svijet od zla. U redu je to učiniti jer ste vi pozitivci. Vi znate da je to istina. Cijeli rat protiv zla zasniva se na toj pretpostavci. Dakle, identificirajući se kao dobri, vi želite postići veću moć. George Orwell je to vrlo, vrlo dobro opisao u knjizi 1984: cilj Partije je moć. Opravdanje je da će stvoriti savršeni svijet, a kako bi to postigli, moraju imati potpunu moć. Što je moć? Moć je sposobnost postići da drugi pate. I tako na se na koncu sami pretvarate u zlo.
Vjerojatniji scenarij je da gubite bitku s onima na vlasti. I zbog toga mnogi aktivisti padaju u očaj. Očaj je izgrađen na paradigmi bitke. Na jednoj razini je to zato jer mi znamo da su moćni suviše veliki da bismo ih pobijedili. Ispod toga leži neka vrsta jalovosti: ako ipak pobijedimo, isto je. Phillip K. Dick, pisac znanstvene fantastike, dobro je to sročio u knjizi Valis: “Boriti se protiv imperija, znači zaraziti se njegovom rastrojenošću. U tome je paradoks. Tko god pobijedi jedan dio imperija, postaje imperij. To se množi kao virus, namećući svoj oblik svojim neprijateljima. Tako se sam pretvara u svog neprijatelja. ” Ako krenete u rat protiv rata, ako krenete u rat protiv imperija, postali ste zapravo dio imperija. I George Orwel je to ilustrirao kada glavni lik, Winston, biva regrutiran u pokret otpora. Ustvari je uhvaćen u zamku, ali on misli da je regrutiran u pokret otpora. I postavljaju mu pitanja, u biti, da bi ustanovili koliko je predan rušenju Partije, pitanja poput, “Da li bi pristao učiniti bilo što? Da li bi pristao izvršiti sabotažu? Da li bi pristao počiniti masovno ubojstvo, ako to služi rušenju Partije? Da li bi pristao baciti kiselinu djetetu u lice?” A on kaže, da, čime se razotkriva da se nimalo ne razlikuje od Partije: učiniti sve da se stekne moć. Učiniti sve da se pobijedi zlo.
Prijetnja od pacifista
Razmotrite sljedeće kao opći princip: U svakoj bitki – a sve više i više naših političkih rasprava pretvara se u bitke – rješenje leži u stvarima koje su skrivene od bitke, stvarima oko kojih se slažu obje strane bez da to znaju i pitanjima koje ne postavlja niti jedna strana. Tako na primjer, u bitki u vezi imigracije, jedna strana kaže, “Imigracija nam šteti, oni krše naše zakone, ne puštajmo ih unutra.” Druga strana kaže, “Vi grozni, licemjerni ljudi, ova nacija je izgrađena od imigranata. Neljudski je provoditi sustav pritvora i razdvajati obitelji. Trebali bismo pozdraviti nesretne mase koje dolaze iz svijeta.” Nitko, bar ne u vodećim medijima, se ne pita, za početak, zašto postoji toliko imigranata. Što je njihov život u Gvatemali, Hondurasu, Nikaragvi, El Salvadoru, i tako dalje, učinilo toliko nepodnošljivim da su ljudi voljni riskirati svoje živote, živote svoje djece, voljni napustiti svoje domove i obitelji, za potpuno nepredvidivu budućnost? Što bi se trebalo dogoditi da vi učinite isto?
To je neugodno pitanje. Prvo zato jer nas vodi izvan uobičajene ratne paradigme rješavanja problema. Konzervativci više ne mogu okrivljavati zle imigrante. Liberali više ne mogu podupirati priču o nesretnim žrtvama nekog drugog, koje bi mogle naći spas u Americi, Zemlji slobodnih ljudi, jer svako ozbiljno ispitivanje otkriva da smo mi sami, Sjedinjene države, uzrok većine nevolja u Latinskoj Americi i drugdje. Podrška SAD-a vojnim udarima, hunti, odredima smrti, ratu protiv droge i neoliberalne mjere štednje i slobodnog tržišta učinile su mnoga mjesta skoro nemogućima za život.
Kao što kaže izreka, kad imaš jedino čekić, sve nalikuje na čavao. Tražite čavle i počinjete stvari koje nisu čavli vidjeti kao čavle, jer ovdje je vaš alat. Kada imate alate za rat, tražite neprijatelja. Osjećamo se nelagodno ako ne možemo naći niti jednoga jer ne znamo što dalje raditi. Tim prije kada, kao u slučaju imigracije, krivac, uzrok problema, uključuje nas same.
Ako ste pacifist ili mirotvorac, mogli biste možda ustanoviti da pobuđujete mnogo netrpeljivosti sa obje strane u sukobu. Ljudi koji svoj identitet zasnivaju na pripadanju Timu dobrih u ratu s Timom zlih, ustvari trebaju Tim zlih. Oni trebaju drugu stranu. To su kao dvije karte koje su oslonjene jedna na drugu i podupiru jedna drugu. Ako se “zlo” ukloni, nastaje kriza, neka vrsta političke vrtoglavice i očajnička hitnja da se nađe novi zlikovac. Otuda proizlaze trzajući pokušaji da se poslije poraza Sovjetskog saveza rekonstituira zlo u konceptima poput, “Osovine zla”, “islamski teror”, “sukob civilizacija” i još više u demoniziranju Irana, Rusije i Kine. Timu dobrih potreban je Tim zlih da bi potvrdio svoj identitet. Pacifist, dovodeći u pitanje identitet obiju strana, pobuđuje više netrpeljivosti nego sam neprijatelj. Pacifiste se prezire više od neprijatelja.
Temelji narativa mira
Kao što pokazuju gore navedeni primjeri, ratno razmišljanje prožima modernu civilizaciju. Ono se seže sve dolje do kozmologije, fizike, a u biologiji do ideje o sebičnom genu, uspostavljajući stav prema prirodi, riječima Rudolfa Steinera, kao ratu svakog protiv svih. Sve je to, dodao bih, zastarjela znanost. Mi sada počinjemo shvaćati, uz pomoć istraživanja o interventnim i samo-organizirajućim sustavima sveprisutnim u prirodi, da svijet ustvari ima tendenciju redu, ljepoti, kao da postoji neka inteligencija u svim stvarima; a ne prema neredu kao što naizgled implicira Drugi zakon termodinamike. Sebični gen je isto tako zastarjela biologija. Mi danas priznajemo simbiozu, kooperaciju i udruživanje pojedinaca i veće cjeline s rastućom složenošću. Tako biologija funkcionira.
Pojava sustavnog razmišljanja u biologiji dio je narativa mira. Priroda nije jedan ogromni rat svakog protiv svih. Kooperacija i simbioza su primarni principi evolucije.
Dobro, pa što je temelj narativa mira? Ako je, kao što sam prije rekao, suština rata reduciranje – reduciranje svemira na objekt, života na stvar, drugih ljudi na neprijatelje – pojednostavljivanje složenosti tako da se nađe stvar protiv koje se pokreće rat – onda, ako želimo izgraditi narativ mira, prvi temeljni stup bio bi holističko razmišljanje. Holističko razmišljanje shvaća da je sve intimno povezano sa svim drugim. Da je sve dio svega drugog. Da postojati znači biti u odnosu. Da mi nismo odvojene jedinke, već međusobno ovisni, kako praktički tako i egzistencijalno. Da smo među-postojeći. Zato je sve što vidimo kao neprijatelja, dio konstelacije odnosa koji obuhvaćaju i nas same. Da upotrijebimo budistički izraz, temelj narativa mira je među-postojanje: povezano sebstvo u živućem, međuovisnom svemiru, za razliku od odvojene jedinke u svijetu drugih.
Iz tog temeljnog razumijevanja, mi nastojimo shvatiti konstelaciju odnosa – prvog stupa narativa mira. Stoga, ako često imate anginu, mogli biste pokušati razumjeti, “Kako je bakterija dio ekologije mog tijela?” Ustvari, zdravi mikrobiom na sluznici grla uključuje supstance prijateljskih bakterija koje suzbijaju patogenu bakteriju. Uništavanje streptokoka okončat će tu određenu epizodu bolesti, no to će također uništiti prijateljske bakterije, ostavljajući vas podložnijima. To ilustrira opći princip: rat stvara uvjete za rat. Kada bombardirate teroriste, stvarate uvjete za još više terorizma. Kada zatvarate kriminalce i razarate obitelji i razarate zajednice, vi stvarate uvjete koji rađaju još više kriminala.
Gledajući kroz holističke leće, leće među-ovisnosti i među-odnosa, osnovni uvjeti koji rađaju sve one stvari protiv kojih ratujemo, postaju vidljivi. I tada više nismo, kao obično, skloni borbi protiv nečega. To ne znači da nikada nije vrijeme za borbu. To ne znači nikada ne bježati od lopova ili nikada ne koristiti antibiotike. Možda u teoriji znate da se ova osoba sprema povrijediti vaše dijete zato jer je sama propatila traumu u djetinjstvu, no u ovom trenutku vam to ne pomaže, i jedini način koji je za vas na raspolaganju je intervenirati silom. Problem nastaje kada prvo pribjegavamo sukobu jer smo toliko navikli svijet promatrati u terminima dobra i zla. Zato sukob postaje zadana, refleksivna reakcija.
Stup suosjećanja
Kada uspijemo shvatiti prilike koje generiraju ponašanje protiv kojeg se borimo, tada se pojavljuju druge opcije, posebno opcija promjene tih prilika. To vodi do drugog stupa koji ću nazvati suosjećanje. Što je suosjećanje? To nije kada superiorna osoba popustljivo, pokroviteljski tolerira ili simpatizira prilike inferiorne osobe. Suosjećanje je u osnovi osjećanje kako je to biti netko drugi. To je iskustvo identificiranja s nekim drugim i spoznaja kako je to biti drugi. Ono proizlazi iz pitanja, kako je to biti ti? I kako ja mogu sudjelovati u mijenjanju tih prilika?
Da bi uvidjeli te prilike, za većinu ljudi koji odrastaju u ovom društvu potrebna je neka vrsta deprogramiranja: deprogramiranje od osuđivanja, od onog, “na čijoj si strani?” Od prosuđivanja, prosuđivanja u smislu, “Da sam ja ti, ne bih to učinio. Ja sam bolji od tebe.” Ili sam možda gori od tebe. Obično je to, bolji sam od tebe.
Jednom sam na to ukazao jednoj svojoj kolegici, koristeći primjer urbane mladeži koju demoniziraju kao “propalice” u potpunom nepoznavanju njihovih socijalnih i ekonomskih prilika. Ona se zdušno složila da ih se ne bi moglo stvarno okrivljavati za njihovo ponašanje. No, rekla je, to ne vrijedi za bijele rasiste. Kazala je, “Mogu razumjeti zašto se crni klinac koji je odrastao u getu može okrenuti kriminalu kada nema drugih ekonomskih mogućnosti i žrtva je inter-generacijske traume. No, za ove bijele rasiste nema opravdanja. Pogledaj te dečke s trbušinama koji im vise preko hlača, s njihovim majicama i kapama. Oni stvarno misle da imaju veća prava. Oni nemaju ispriku za to kakvi su.”
Samo čekamo da nekoga mrzimo, zar ne? Evo neprijatelja! Evo nekoga na koga možemo istresti sav svoj pravični bijes. Dobar je to osjećaj, zar ne, znati da smo na strani dobra i pravde. Dobar je osjećaj dati maha mržnji.
Taj osjećaj znak je skrivene psihološke ili emocionalne potrebe. U krajnjem slučaju on je posljedica rane samo-odbacivanja.
Prije par godina u Teksasu je došlo do sukoba bajkerskih bandi. Suparničke bande okupile su se u jednom baru i počele se tuči na parkiralištu. Došla je policija, napali su i policajce. Bio je to grozan divlji nered. Ja sam o tome čitao u magazinu Salon koji je objavio fotografije muškaraca koji su sudjelovali u incidentu. Naravno da su odabrali najodvratnije i najmanje laskave fotografije koje možete zamisliti. A podnaslov je trebao biti: Evo nekoga koga možete mrziti. Evo zlikovca. Naravno, uvijek kad objavljuju neki članak o Donaldu Trumpu ili bilo kome iz protivničkog tabora, također se odabire najmanje laskava fotografija. Obje strane to rade. To je dio ratne strategije dehumanizacije. Ja osobno pogledam te fotografije i pomislim, “Jednom davno svaki od ovih ljudi bio je slatka mala beba. Slatkica. Što ti se dogodilo brate moj?” I pogledam li dublje, ponekad mogu vidjeti ranjeno i uplašeno dijete zbunjeno brutalnošću ovoga svijeta. To rađa drugačiju vrstu solidarnosti no što je ona ratna. Nije nam više potreban zajednički neprijatelj da bismo se udružili zajedno.
Suosjećanje je suprotno dehumanizaciji o kojoj ovisi narativ rata. Dehumanizacija je simplificirajući narativ koji je u suprotnosti s holizmom ili supostojanjem. Uobičajeno je, na primjer, kada se govori o rasizmu da se krivica svaljuje na osobne stavove loših ljudi – rasista. Rasizam uzrokuju rasisti, zar ne? A jesu li možda rasisti simptom rasizma, ne uzrok, a dehumanizirajući ih mi učvršćujemo osnovni psihički obrazac rasizma. Rasizam je dehumanizacija i neće biti riješen dehumaniziranjem rasista. O da, dobar bi to bio osjećaj pripadati Timu dobrih. Ali je li to ono čemu želite služiti? Ili biste radije služili iscjeljivanju od rasizma?
Žrtvovanje pobjede
Imam osjećaj da će ozdravljenje Zemlje, koje svi toliko želimo, zahtijevati žrtvu. Morat ćemo žrtvovati identitet onoga koji je na moralnoj, etičnoj, ispravnoj strani. Skoro svatko se tako zamišlja. Da bi se stvari promijenile, potrebno je jako mnogo otpuštanja. Ali samo za onu drugu stranu, zar ne? Jeste li voljni držati se svoje pravičnosti tako labavo kako to od njih očekujete? Po čemu ste vi to različiti?
Treći stup narativa mira je okončanje unutarnjeg rata i izgradnja narativa mira unutar nas samih. To znači iscjeljivanje rane samo-odbacivanja i time uklanjanje psihološke mašine rata – podjele svijeta na nas i njih, dobro i zlo, mene, dobre osobe i njih, loših osoba. Najbolji i najlakši način uspostavljanja svog identiteta kao dobre osobe (i zadovoljavanja potrebe za samo-prihvaćanjem) je u kontrastu prema lošim ljudima. Pa, jeste li spremni odreći se toga? Jesti li spremni odreći se toga da ste cijelo vrijeme bili u pravu?
Koliko vam je stalo do mira? Kaže se da čovjek ne može služiti dva gospodara. Zakratko, možete, možete služiti miru i istovremeno nastojati steći naklonost neke interesne grupe. Možete služiti miru i istovremeno služiti svom identitetu dobre osobe. Možete služiti miru i istovremeno služiti svom cilju da vas se čuje, vidi i prepozna kao vođu, vjerovati u svoju moralnu ispravnost. Možete služiti obje strane neko vrijeme, no, na koncu, darežljivost svemira je takva da će vas dovesti do točke odabira gdje ćete morati odlučiti čemu uistinu služite i tada trebate nešto žrtvovati. To može biti gorka pilula za progutati.
Molim vas shvatite da ovo nije moralna opomena da se klonite mržnje i bijesa. Ja nisam privilegirani bijelac koji preklinje one koje tlači da se ne ljute na njega. Ovdje se ne radi o tome da su bijes i mržnja loši. Stvar je u tome da energija bijesa biva neutralizirana kad se sa uzroka preusmjeri na simptome. Stvar je u tome da se mržnja zasniva na pogrešnoj dijagnozi uzroka. Ona vodi bilo osveti, porazu ili beskonačnom ratu.
Iskušenje za pokretanje rata je posvuda. Možda vas ljuti GMO sjeme i Monsanto, koji je sada Bayer i koji energično širi GMO diljem svijeta. Uništavajući seljačku agrikulturu, korumpirajući cijele vlade, institucionalizirajući sljedeću iteraciju industrijske agrikulture, patentirajući sjeme i vrste koje su razvile starosjedilačke kulture i tako dalje. U redu, to moramo zaustaviti. Kako ćemo to postići? Pa, u skladu s mentalitetom rata, prvi korak je identificirati negativca. Lako – to su direktori Monsanta. Zašto to rade? Kako mogu? Da sam na njihovom mjestu, ja to ne bih radio, zar ne? Ne bih donosio takve odluke. Da sam ja izvršni direktor kompanije koja se bavi frackingom ja ne bih uništavao i zagađivao vode kao oni. A sve zbog čega? Zbog svoje pohlepe? Ne mogu vjerovati tim ljudima. Hajdemo raspiriti malo mržnje. Hajde da razbijemo te seronje. To je strategija.
Zamislite da ste izvršni direktor u Monsantu i čujete kako svi govore o tome kako ste pohlepni, kako ste grozni i pomislite, “Ja šećem susjedovog psa kad je on na godišnjem. Ja stvarno naporno radim. Kolege me poštuju. Ja razvijam znanost kako bi se nahranili gladni.” Ili je on možda izvršni direktor naftne kompanije i njegova priča govori o izgradnji energetske neovisnosti Amerike. U svojim pričama oni su dobri momci i demonizirajući ih, vi ispadate smiješni. Svojim stavom i odnosom prema njima, vi sebe stavljate u položaj negativca.
Koja je alternativa? Ranije sam opisao dvije mogućnosti: ili bivate poraženi od strane vojno-industrijskog kompleksa ili vi njih porazite i postajete novi kompleks. Koja je alternativa?
Alternativa dolazi iz potpuno drugačijeg smjera: međupostojanja. Zašto? Zašto je on tako pohlepan ili zašto ona zagovara fracking ili zašto je on nasilan ili zašto su ti ljudi – znamo tko su oni – za ovo ili protiv onoga? Na kojim saznanjima se temelji njihova priča i koje životne prilike su s njom u suglasju? Koji je njihov doživljaj života? Sve što osuđujemo, počinjemo analizirati kao simptome. Pitamo se, na primjer, odakle dolazi pohlepa? To pitanje otvara uvide, razumijevanja i nove mogućnosti za promjenu. Možda otkrijemo da je to još jedan od tih simptoma, baš kao streptokok. To je simptom iskustva oskudice. To je glad koja se nikada ne može utažiti objektima koji se nude da je nahrane. Ako je netko isključen iz zajednice, isključen iz prirode, odsječen od smisla svog života, bit će gladan tih stvari. No, ono što se nudi umjesto toga je novac, prestiž, posjedi, moć. To su supstituti koje nameće moderno društvo.
Priča je pozivnica
Ako možete pogledati osobu koju nazivate neprijateljem i vidjeti u njoj da zapravo, na dubljoj razini, ona želi isto ono što vi želite i što žele svi ljudi – da svojim darovima doprinesu ljepšem svijetu, da budu darežljivi, da pripadaju, da shvate i budu shvaćeni, vole i budu voljeni i da služe cilju koji je veći od njih – ako možete to uvidjeti, moći ćete se obratiti tome i bit ćete u stanju to prihvatiti dobrodošlicom.
Jedan moj moto je da priča koju imamo o nekoj osobi, predstavlja pozivnicu toj osobi da zakorači u tu priču. Uzmite priču o Juliu Diazu. Taj momak iz New yorka, vjerojatno Portorikanac porijeklom, ne mogu se sjetiti, no on svaki dan s posla putuje podzemnom željeznicom i silazi jednu stanicu prije da bi prije povratka kući kupio burito u svom omiljenom restoranu. Jednog dana siđe i na putu do restorana presretne ga lopov i zaprijeti mu nožem. “Daj mi svoj novčanik!” U redu. On mu daje novčanik i kaže, “Hej, mali, hladno je napolju. Hoćeš li i moju jaknu?” A lopov – što će reći? Zbunjen, kaže, “Naravno, može.” Julio mu daje jaknu i kaže, “Hej, baš sam krenuo kupiti burito. Tu prodaju baš dobar burito. Hoćeš li samnom?” Što da kaže lopov? Krene s njim. A dok naručuju burito Julio kaže, “Znaš, častio bih te buritom, ali uzeo si mi novčanik. Možeš li mi ga vratiti?” Lopov mu daje novčanik. Tada Julio kaže, “Daj mi sad i nož.” Lopov mu daje svoj nož.
To ne bi bilo moguće da je Julio tinejdžera vidio kao zlikovca. No bio je stanju, čak i pod prijetnjom nožem, bio je u stanju vidjeti nešto drugo. Tog lopova tinejdžera u priči vidio je kao, tko zna, “mladog dobrodušnog čovjeka u nevolji” i to tako snažno da je lopov bio bespomoćan tome odoljeti. To je moć priča koje imamo jedni o drugima. One mogu stvarati čuda. No, ja to ne nudim kao formulu. Ako vam netko prijeti nožem, ne možete imitirati Julievu taktiku i riječi, osim ako zaista ne prepoznate nešto u svom napadaču, u svom neprijatelju, nešto čemu se možete obratiti iz drugačije priče. To ne može biti tek duhovna ideologija, morate to zaista vidjeti. Uvjetovani dehumaniziranom verzijom neprijatelja, bilo lopova ili korporativnih direktora, teško nam je vidjeti nešto drugo, no možemo to naučiti kroz vježbu. Vježba je u traženju toga. Da biste to vidjeli, morate to tražiti. Da biste to tražili, morate biti voljni odreći se pogodnosti koje dobivate smatrajući druge neprijateljima ili još manje od toga, manje moralnima, manje vrijednima, manje lijepima ili manje svjesnima od sebe. Morate biti voljni odreći se tih prosudbi jer dok god ih se držite, vi pozivate neprijatelja da ih opravdaju.
Prosudbe su oblak, izobličavajući oblak koji ljude svodi na sliku iz prosudbi i koji im pruža malo mogućnosti ili prilike da budu bilo što drugo. Zato morate biti voljni da ih ostavite po strani. Kako ćete to učiniti? Je li to bitka protiv samog sebe? Je li to napor volje? Ne. Napuštanje tih prosudbi dolazi kroz razumijevanje odakle one dolaze. Zašto imamo takvu potrebu da sebe dokazujemo kao pozitivce? To dolazi od, kao što sam rekao, rane samo-odbijanja. Rana samo-odbijanja također je proizvod ratnog razmišljanja koje kaže da nešto s vama nije u redu, a vrlina dolazi kroz neku vrstu pobjede nad sobom. To je ugrađeno u školi, ugrađeno je u roditeljstvu i religiji. To je sveprisutno u našoj kulturi. Ako ste roditelj, svaki puta kada svoje dijete pogledate s neodobravanjem i odbojnošću, i kažete, “Zašto si to učinio? Kako si mogao?”, vi mu u suštini saopćavate , “ti si loš”. To nije samo u riječima, to je u energiji koja stoji iza njih. “Zašto si to učinio?” rijetko je kada iskreno pitanje. Obično je to kodirani prijekor. Kada biste to postavili kao iskreno pitanje onda bi to nekuda vodilo. Zašto si to učinio? Molim te pomozi mi da shvatim jer ja znam tko si ti, božansko biće. Pomozi mi da shvatim, direktore Monsanta. Pomozi mi da shvatim Donalde Trumpu. Možda ne postavljate pitanje izričito toj osobi, ali to je smjer. To je način na koji treba tražiti ono što je Julio Diaz bio u stanju vidjeti kako biste mogli potaknuti da se to i ostvari.
Riječi mira i priče o solidarnosti
Dakle to su neki od temeljnih stupova narativa mira. Građevni blokovi, dijelovi konstrukcije su priče koje potiču razumijevanje. To mogu biti priče koje pomažu ljudima da razumiju kako je to biti imigrant, kako je to biti rasista, kako je to biti direktor korporacije ili kako je živjeti u getu. Mnogi bi naši stavovi bili neodrživi kad bismo stvarno znali kako je to biti netko drugi.
Te priče moraju biti prezentirane na način da ih se može čuti. One će se teže čuti ako ih prezentiram potajno smjerajući da vas posramim ili ponizim. Cilj nije batinati njihovu savjest zbog štete koju su uzrokovali. To je drugi oblik ratovanja. Umjesto toga, priču mogu prezentirati pouzdajući se da ćete vi uvidjeti povezanosti. Kada se to dogodi, mogao bi se pojaviti autentični sram, za razliku od iznuđenog srama. Autentični sram je raspad slike o sebi. Ona se rastvara i kemijske veze, psihičke kemijske veze, koje su je držale zajedno, one oslobađaju toplinu i vaše lice crveni. Energija koja je bila sputana obranom i održavanjem slike o sebi, oslobađa se i vi osjećate lakoću i novu bistrinu. Da bi se u potpunosti prošlo kroz proces, zaista pomaže znati da vas netko voli. To vas čini jako ranjivima i nitko vjerojatno neće ići do kraja ako se ne osjeća sigurnim. Umjesto toga mogli bi se povući u defenzivnost.
Zbog toga su te priče – građevni blokovi narativa mira, građevni blokovi solidarnosti kojoj nije potreban neprijatelj – utoliko snažnije kada se prezentiraju na način da se ljudi osjećaju sigurno kada ih slušaju. Oni moraju osjetiti da ih vi ne pokušavate napasti, da imate u njih povjerenja, da imate povjerenja u njihovu suštinsku dobrotu. Vi vjerujete. Zauzimate stav: “znam da ti je teško prolaziti kroz ovo poniženje. Tu sam za tebe, brate, sestro. Tu sam za tebe. Mi smo u ovome zajedno.”
To je narativ mira. U ovome smo zajedno.
Druga komponenta izgradnje narativa mira su naše riječi i način na koji ih koristimo. Veliki dio engleskog jezika suptilno, i ne tako suptilno, sugerira i pridonosi dehumanizaciji i ratnom razmišljanju. Uzmite, na primjer, riječ “neoprostivo”. Što se zapravo misli pod “neoprostivo”? Nešto kao: Neka loša djela imaju izgovor, ona su opravdana. (Opravdano je još jedna takva riječ.) A za neka djela jednostavno ne postoji isprika. A, ako za njih nema isprike, ti si to učinio samo zato jer si loša osoba. Riječi poput tih podmeću ratnu ideologiju u naš jezik. To vrijedi čak i kada epitete poput pohlepan, neoprostiv, neopravdan, zao ili nemoralan, bacate u lice ratnim huškačima. Čineći to, vi postajete jedan od njih.
Ovdje nije cilj postaviti se u ulogu jezičnog policajca. Mijenjanje riječi koje koristimo nije dovoljno. Kao što zna svatko tko se bavio Nenasilnom komunikacijom, formula Nenasilne komunikacije može se koristit na vrlo grub način. To ovisi o namjeri koja stoji iza nje. Ja nisam zagovornik svjetske PC policije, širenja kontrole na svaku riječ koja bi mogla nekoga poniziti ili dehumanizirati. Razlog zbog kojeg skrećem pažnju na ove riječi je da rasvijetlim percepcije i pretpostavke koje su u njih ugrađene. Naše korištenje ovih riječi može nas upozoriti kako ratno razmišljanje nosimo u sebi.
I tada, umjesto da krenemo u rat protiv svog ratnog razmišljanja, možemo pogledati rane koje leže ispod tog simptoma. To su rane samo-odbacivanja, otuđenja i isključenosti iz zajednice i prirode i intimnog sudjelovanja u materijalnom svijetu. To su posljedice raznih vrsta trauma, nekih vidljivih, a nekih toliko normaliziranih u modernom svijetu da su postale nevidljive. Kada započnemo iscjeljivati te traume i više ne gledamo kroz leću pozitivci protiv negativaca, mi protiv njih, dobra i zla, ispravnog i neispravnog, tada ćemo osjećati nelagodu koristeći takve riječi. Doživljavat ćemo ih kao laži. One nisu u skladu s onim što jesam i što želim postati.
To su, dakle, neki od građevinskih blokova koji se postavljaju povrh temelja i stupova narativa mira. Oni utjelovljuju mir u našim riječima i pričama koje potiču razumijevanje i navode ljude da se pitaju ili čude ili razmisle, “Kako je to biti ti?” Koje su to prilike koje generiraju stvari zbog kojih svijet toliko pati? Kojima je bolno svjedočiti? Ratno razmišljanje ustvari podupire te prilike. Ono održava status quo preusmjeravajući tugu, bol i bijes pobuđen nepravdom, prema zamjeni zvanoj neprijatelj. To je nešto što boli. Policijsko nasilje, hapšenja, ekocid, isušivanje močvarnih područja, što god to bilo, to je nešto što boli. Ratno razmišljanje preuzima tu energiju koja bi se mogla uložiti u iscjeljivanje i preusmjerava je prema žrtvenom jarcu, tako da se zauvijek borimo protiv simptoma, ignorirajući, pa čak i pogoršavajući uzrok. Nemojmo se dati uhvatiti na taj mamac. Hajde da ozbiljno prionemo iscjeljivanju svijeta.
Ljepši svijet
Nakon temelja, stupova i građevnih blokova narativa mira, mogli bismo također nešto reći o njegovoj strukturi, njegovoj arhitekturi. Ja to nazivam priča-o-svijetu, “ljepšem svijetu za koji naše srce zna da je moguć”, u koji pozivamo ljude. To je svijet u kojem ima mjesta za svakoga, gdje je svatko cijenjen, gdje je svatko dobrodošao, gdje se zna da svatko ima dar koji suštinski doprinosi obogaćenju svijeta. I nitko nije izostavljen. Kao i Julio Diaz, da biste uvjerljivo pričali o tom svijetu, morali biste ga vidjeti. Priča koju imamo o svijetu također predstavlja pozivnicu svijetu da uđe u nju. Moramo ga vidjeti. A rekao bih da su ga vjerojatno svi u ovoj prostoriji vidjeli. Na tren ste vidjeli što bi svijet mogao biti, da bi svijet mogao biti miran. Također ste vidjeli da to zapravo ne funkcionira za moćne elite, ne funkcionira za zločince, vojne zapovjednike, političare, izvršne direktore. Možda shvaćate da postoji jedan dio u njima koji je voljan učiniti taj hrabri izbor i otpustiti nešto što im je bilo dragocjeno, nešto za što su počeli uviđati da na koncu baš i nije tako vrijedno.
Svi smo mi u životu doživjeli poneki uvid u svijet za koji znamo da je moguć. No, kao i ja, mnogi od vas ne znaju kako do njega stići. Um kaže da to nije moguće jer: koji je plan? Um je uronjen u – ja to zovem ratno razmišljanje, no to je dublje od ratnog razmišljanja – kauzalnost zasnovanu na sili, silom potican odnos uzroka i posljedice. Što ćete učiniti da se taj svijet ostvari? To je malo suptilnija varijanta ratnog razmišljanja. Što ćete učiniti da biste ga ostvarili? Kako ćete silom djelovati na mase? To Newtonova fizika, još jedan dio stare priče o odvojenosti. Mi, dakle, ne znamo kako će se to dogoditi. Mi nemamo dovoljno snage i informacija da bismo to ostvarili. Ne ovisi to samo o našoj vlastitoj snazi, morat ćemo se pozdati u nešto drugo. Morat ćemo vjerovati da u svijetu postoji neka inteligencija veća od nas, da postoji neka nedokučivo misteriozna organska tendencija ili volja koja teži organizaciji, ljepoti i složenosti. Stoga, nije nužno da znamo kako će se to dogoditi niti se moramo boriti da bi se to dogodilo.
Umjesto toga, započinjemo osluškivanjem. Koja je moja uloga? Kako ću ja biti raspoređen? Gdje bih trebao biti i što bih trebao činiti? O čemu ja trebam skrbiti? I iz te perspektive možda uspijemo pričati tu priču o svijetu, pozvati ljude, ili ćemo je tek nositi u sebi i djelovati iz svog duboko usađenog znanja o tome. Na ovim okupljanjima mi podsjećamo jedni druge da je znanje o mogućnosti ljepšeg svijeta, stvarno znanje – jer ne biste bili ovdje da ga i sami niste vidjeli. Sama činjenica ovog okupljanja potiče u meni optimizam. Podsjeća me da nisam lud. U protivnom vi ne biste bili ovdje ili ostajali da čujete sve ove riječi. Čak i ako ste došli s gomilom skepticizma i očaja, ovdje ste. Još uvijek gajite nadu. Život nikada ne umire. Žive stvari umiru, ali sam život uvijek teži novom životu. Hvala vam što u sebi nosite taj djelić, taj bljesak ljepšeg života, kako bismo ga mogli utkati u narativ mira oko nas. Mnogo vam hvala.
Originalni članak možete naći ovdje: https://charleseisenstein.org/essays/building-a-peace-narrative/