Wendell Berry: Razmisli malo


Wendell Berry čita svoju pjesmu Mir divljih stvari

Wendell Erdman Berry (rođen 5. kolovoza 1934.) američki pisac, pjesnik, publicist, aktivist za zaštitu okoliša i farmer.

(Iz knjige Trajna harmonija A Continuous Harmony: Essays Cultural & Agricultural 1972.)

Prvo su bila Ljudska prava, a onda je bio Rat, a sada je to Okoliš. Prvo dvoje u ovom nizu načela već se, u izuzetno kratkom razdoblju, izdiglo do vrha svijesti nacije i onda pomalo oslabilo. Ovo spominjem kako bih započeo s nečim što vjerujem da predstavlja opravdani skepticizam.  Jer meni se čini da su Pokret za ljudska prava i Pokret za mir, kao popularna načela u elektroničko doba, imali daleko previše zajedničkog s prolaznim modnim hirovima. Ne za sve, naravno, ali za previše njih bili su to tek politički nazori trenutno u modi. Kao načela prihvaćani su s previše neznanja; bili su suviše pojednostavljeni; poticalo ih je previše nestrpljenja i nečiste savjesti i kratkoročnog entuzijazma, a premalo autentične društvene vizije i dugoročnog uvjerenja i promišljanja. Za većinu ljudi ta su načela ostala gotovo potpuno apstraktna; premalo je bilo osobnog uključivanja, a previše uključivanja u organizacije koje su inzistirale da druge organizacije trebaju raditi ono što je ispravno.        

Postoji prilična opasnost da će Pokret za okoliš biti iste naravi: da će to biti javni cilj u čijoj će službi biti organizacije koje će samouvjereno kritizirati i osuđivati druge organizacije; koji će se napuhavati kratko vrijeme kroz mnogo javnih razgovora u medijima, da bi neka druga pomodna kriza zauzela njegovo mjesto. Nadam se da se to neće dogoditi i vjerujem da postoje načini da se to spriječi, no znam da, ako to ostane samo javni cilj, ako ga milijuni ljudi ne mogu ili neće prihvatiti također kao svoj osobni cilj, onda će se to sigurno dogoditi. Za pet godina energija naše sadašnje zabrinutosti presahnut će u nizu javnih gesti – i, bez sumnje, nizu ispraznih zakona – i velika, i možda zadnja, prilika za čovječanstvo bit će izgubljena.   

Ne mora biti tako. Bolja mogućnost je da će pokret za očuvanje okoliša biti shvaćen – kako bi po mom mišljenju i trebao biti – ne kao digresija od pokreta za građanska prava i mir, već kao logička kulminacija tih pokreta. Jer ja vjerujem da je razdvajanje ta tri problema umjetno stvoreno. Oni imaju isti uzrok, a to je mentalitet pohlepe i eksploatacije. Mentalitet koji eksploatira i uništava prirodni okoliš isti je onaj koji zlostavlja rasne i ekonomske manjine, koji mladom čovjeku nameće tiraniju vojne obaveze, koji ratuje protiv seljaka i žena i djece ravnodušnih prema tehnologiji. Mentalitet koji ruši razdjelnicu riječnih tokova i onda paničari zbog prijetnje od poplava, isti je onaj mentalitet koji institucionalizirano vrijeđa crne ljude i onda paničari zbog izglednih rasnih nemira. To je isti onaj mentalitet koji namjerno pokreće ratovanje protiv civilnog stanovništva i onda izražava moralni šok zbog logičkih posljedica takvog ratovanja u My Lai. Bili bismo budale da vjerujemo kako bismo mogli riješiti bilo koji od tih problema ako ne riješimo ostale. 

Za mene jedan od najvažnijih aspekata pokreta za okoliš je taj da nas on vodi, ne samo prema još jednoj javnoj krizi, već prema krizi samih prosvjednih pokreta. Zbog toga što bi ekološka kriza trebala dramatično razotkriti – kao što možda do sada nije uvijek bio slučaj – da nema javne krize koja nije također privatna. Za mnoge zagovornike građanskih prava, rasizam je uglavnom izgledao kao nečija tuđa greška. Za mnoge zagovornike mira, rat je bio udaljena stvarnost, a teret krivnje ležao je uglavnom na vladi. Ja sam siguran da su te krize bile više privatne, i da je svatko od nas više stradao zbog njih i bio više za njih odgovoran nego što se to čini na prvi pogled, no povezanost je bilo teško uočiti. Rasizam i militarizam bili su predugo institucionalizirani da bi nam naša osobna umiješanost u ta zla bila jasno vidljiva.  

No, ekološka kriza pojavljuje se bliže domu. Svaki puta kad udahnemo, svaki puta kad popijemo čašu vode, svaki puta kad pojedemo zalogaj hrane, mi smo njome pogođeni. I, što je još važnije, svaki puta kada se prepuštamo ili ovisimo o rastrošnosti naše ekonomije – a prvi princip naše ekonomije je trošenje – mi uzrokujemo krizu. Skoro svatko od nas, skoro svaki dan svog života, direktno doprinosi uništavanju ovog planeta. Prosvjedni skup o problemu ekološke zloupotrebe nije zbor tužitelja, to je zbor krivaca. Ta spoznaja trebala bi raščistiti maglu samozadovoljstva koja se gotovo uobičajeno nadvija nad takvim prilikama, i dopustiti nam da vidimo posao koji treba obaviti.

U ovoj krizi je sigurno da svatko od nas ima javnu odgovornost. Ne smijemo prestati gnjaviti vladu i druge institucije kako bi osigurali da se nikada ne uljuljkaju lakim obećanjima. Što se mene tiče, želim reći da se nadam da nikada više neću otići u Frankfort da guverneru podnesem peticiju u vezi tako ključnog problema kao što je površinsko rudarenje, a da bi me primio tek jedan neuki dužnosnik – kao što se nedavno dogodilo nekolicini nas, budući da je sam guverner bio previše “zauzet” da nas primi. Sljedeći put doći ću spreman čekati koliko god bude trebalo i pobrinuti se da žalbe potpisnika peticije i njihovi argumenti budu saslušani u cijelosti – i to od strane guvernera. I onda se nadam da ću naći načina da te žalbe i argumenti ne budu zaboravljeni sve dok nešto ne bude učinjeno da im se udovolji. Prošla su vremena kada je bilo dovoljno tek izabrati naše dužnosnike. Morat ćemo ih izabrati i onda paziti na njih i držati ih na oku kao što to rade rudarske kompanije. Mi u Kentuckyu, na pozicije odgovorne za naše ključne interese tradicionalno postavljamo ljude koji služe samo svom interesu, i još gore. Muka mi je od toga. Mislim da je jedan način da se to promijeni Frankfort učiniti manje ugodnim mjestom. Ja vjerujem u američke političke principe i neću besposleno sjediti i gledati kako se ti principi narušavaju lošom praksom. Stid me je i duboko sam potresen zbog toga što je američka vlada morala postati glavni uzrok gubitka vjere u američke principe.          

I zato, kada se vlada u Frankfortu ponovo pokaže suviše glupa ili suviše slijepa ili suviše korumpirana da vidi očitu istinu i da djeluje jednostavnom primjerenošću, ja namjeravam biti tamo i vjerujem da neću biti sam. Štoviše, nadam se da ću biti tamo, ne s transparentom ili sloganom ili značkom, nego s činjenicama i argumentima. Gomila čije nezadovoljstvo ne doseže više od razine parola, samo je gomila. Ali gomila koja razumije razloge svoga nezadovoljstva i zna mu lijek, vitalna je zajednica i s njom će se trebati obračunati. Radije bih išao pred vladu s dva čovjeka koji posjeduju kompetentno razumijevanje nekog spornog pitanja, i stoga zaslužuju da ih se sasluša, nego s dvije tisuće nejasno nezadovoljnih.

No, čak i najbolje artikulirani javni prosvjed nije dovoljan. Mi ne živimo u vladi ili u institucijama ili našem javnom izražavanju i djelovanju, a ekološka kriza ima svoje korijene u našim životima. Na isti je način i zdravlje okoliša ukorijenjeno u našim životima. To je, po meni, jednostavno činjenica i u njenom svjetlu možemo vidjeti kako bismo površni i glupavi bili da mislimo da možemo ispraviti ono što ne valja samo podešavanjem institucionalne mašinerije. Promjene koje su nužne, fundamentalne su promjene načina na koji živimo.     

Ono s čim se suočavamo u ovoj zemlji pri bilo kakvom pokušaju prizivanja privatne odgovornosti, jest to da smo gotovo uništili privatni život. Naš se narod odrekao svoje neovisnosti u zamjenu za jeftine napasti i bofl robu takozvanog “obilja”. Svoje ključne funkcije i odgovornosti delegirali smo na zastupnike i agente i biroe i eksperte svih vrsta. Ne možemo se sami odjenuti ni prehraniti ili zabaviti ili komunicirati jedan s drugim ili održavati dobrosusjedske odnose ili biti darežljivi ili voljeti, pa čak ni poštovati sami sebe, bez da se obratimo trgovcu ili korporaciji ili organizaciji javne službe ili nekoj vladinoj agenciji ili modnom savjetniku ili nekom stručnjaku. Većina nas ne može ni zamisliti da se ne složi sa stavovima ili akcijama neke organizacije bez prethodnog formiranja nove organizacije. U današnje vrijeme individualizam hoda naokolo u uniformi dijeleći stav stranke o individualizmu. Disidenti žele objavljivati svoje osobne stavove s tisuću priloženih potpisa.      

Velika zbirka Konfucijevih zakona kaže da je “glavni način za proizvodnju bogatstva” (a on govori o istinskim dobrima, ne o novcu) “da proizvođača bude mnogo, a samih potrošača da bude nekolicina …” No, čak u široko reklamiranoj pobuni mladih protiv materijalizma bogatog društva, potrošački mentalitet suviše često ostaje netaknut: standardi ponašanja još su uvijek ovisni o vrsti i količini, sigurnost kojoj se teži još je uvijek sigurnost brojki, a glavni motiv je još uvijek potrošačka tjeskoba zbog propuštanja onoga što je “in”. U tom stanju totalnog konzumerizma – koje je, drugim riječima, stanje bespomoćne ovisnosti o stvarima i uslugama i idejama i motivima koje više ne znamo ostvariti sami – bilo kakav smisleni kontakt između nas i zemlje je prekinut. Mi ne razumijemo zemlju u terminima onoga što nam ona nudi ili što od nas traži, a ja mislim da u pravilu, ljudi neizbježno uništavaju ono što ne razumiju. Većina nas nije direktno odgovorna za površinsko rudarenje i ekstrakcijsku agrikulturu i druge oblike ekološke zloupotrebe. No, unatoč tome mi smo krivi jer ih prešutno odobravamo svojim neznanjem. Mi smo nesvjesno o njima ovisni. Mi o njima ne znamo dovoljno; mi nemamo dovoljno konkretan osjećaj o njihovoj opasnosti. Većina nas, na primjer, ne samo da ne zna kako proizvesti najbolju hranu na najbolji način – mi ne znamo kako proizvesti bilo kakvu hranu na bilo koji način. Naš moderni građanin je emancipirana osoba koja prije puberteta zna kako proizvesti bebu, ali s trideset godina neće znati kako proizvesti krumpir. I za takvo stanje imamo razrađene racionalizacije koje nas upućuju da ovisnost o nekom drugom za sve što nam treba, predstavlja učinkovito i ekonomsko i znanstveno čudo. Ja umjesto toga kažem da je to ludost, masovno proizvedena. Čovjek koji vrijeme razumije samo u terminima golfa, sudjeluje u kroničnom javnom ludilu koje će, bilo on ili njegovi nasljednici, nužno realizirati kao patnju. Ja vjerujem da smrt svijeta nastaje u takvim umovima mnogo pouzdanije i mnogo brže nego u bilo kojoj političkoj prijestolnici ili nuklearnom arsenalu.     

Za pokazatelj našeg gubitka kontakta sa zemljom trebamo samo pogledati prilike američkog farmera koji u našem društvu, kao i u svakom društvu, određuje čovjekovu ovisnost o zemlji i njegovu odgovornost za nju. U doba neusporedivog obilja i dokolice, američki farmer je pod većim pritiskom i radi napornije nego ikada prije; njegova stopa profita je niska, njegovi radni sati dugački; njegovi troškovi za zemlju i opremu, te troškovi održavanja i rada sve više i brže rastu; on se ne može natjecati s industrijom za radnu snagu; sve je više prisiljen ovisiti o korištenju destruktivnih kemikalija i rasipnih metoda žurnosti i tjeskobe. Kao klasa, farmeri su jedna od prezrenih manjina. Koliko ja mogu vidjeti, poljoprivreda se smatra marginalnom ili sporednom za ekonomiju zemlje, a farmeri, kada se o njima uopće razmišlja, seljačinama i prostacima čiji se životi ne uklapaju u modernu scenu. Prosječni američki farmer danas je starac čiji su sinovi odselili u gradove. Njegovo znanje i intimna veza sa zemljom se gubi. Mali nezavisni farmer na istom je putu kao nezavisni zanatlija i trgovac. Otjeran je sa zemlje u gradove, a njegovo mjesto zauzimaju odsutni zemljoposjednici, korporacije i strojevi. Netko bi sve to opravdavao u ime učinkovitosti. 

Ja to vidim kao jednu golemu društvenu i ekonomsku i kulturnu nepromišljenost. Jer su mali farmeri, živeći na svojim farmama, brinuli o svojoj zemlji. A s obzirom na utemeljenu vezu sa svojom zemljom – koja je obično bila nasljedna i tradicionalna kao i ekonomska – mogli su biti poticani da brinu o njoj još kompetentnije no što su to činili do sada. Korporacije i strojevi nikada neće biti vezani za zemlju u smislu prava prvorođenog i kontinuiteta ili ljubavlju koja nameće brigu. Oni će biti vezani pravilom učinkovitosti koji vodi brigu samo o obimu godišnje žetve, a nimalo ne razmišlja o polaganom povećavanju života zemlje, koje se ne mjeri funtama ili dolarima, a koje će osigurati sredstva za život i zdravlje budućih generacija. 

Ako se želimo nadati da ćemo ispraviti našu zloupotrebu jedno drugog i drugih rasa i naše zemlje, i ako će naš trud za ispravljanje tih zloupotreba biti više od političkog hira, koji dugoročno postaje samo još jedan oblik zloupotrebe, onda ćemo morati ići dalje od javnih prosvjeda i političke akcije. Morat ćemo ponovo izgraditi suštinu i integritet privatnog života u ovoj zemlji. Morat ćemo prikupiti fragmente znanja i odgovornosti koje smo razdijelili biroima i korporacijama i stručnjacima, i morat ćemo te fragmente ponovo složiti zajedno u vlastitim glavama, u svojim obiteljima i domaćinstvima i susjedstvima. Potrebna nam je bolja vlada, u to nema sumnje. No, trebaju nam i bolji umovi, bolja prijateljstva, bolji brakovi, bolje zajednice. Trebaju nam osobe i domaćinstva koja ne moraju čekati na organizacije već mogu sami napraviti nužne promjene u sebi.

Tijekom najvećeg dijela povijesti ove zemlje naš moto, podrazumijevan ili izrečen, bio je ‘Misli šire’. Ja vjerujem da je ‘Misli uže’ bolji moto i neophodan u današnje vrijeme. To uključuje nužnu promjenu načina razmišljanja i osjećanja i sugerira nužan rad. ‘Šire razmišljanje’ dovelo nas do dviju najjefitnijih političkih podvala današnjeg vremena: donošenje planova i donošenje zakona. Dangube našeg doba nalaze se u Washingtonu ‘razmišljajući šire’. Netko ustanovi problem, a netko u vladi smisli plan ili zakon. Rezultat je, uglavnom, da problem ostaje, a vlada se povećava i bogati.   

No disciplina misli nije generalizacija; ona je detalj i ona je osobno ponašanje. Dok vlada “studira” i financira i organizira svoju ‘Širu misao’, ne čini se ništa. Ali građanin koji je voljan ‘Misliti uže’, i prihvaćajući disciplinu toga, sam krenuti naprijed, već rješava problem. Čovjek koji pokušava živjeti kao susjed svojim susjedima imat će živo i praktično razumijevanje rada na miru i bratstvu, i neka oko toga ne bude sumnje – on radi taj posao. Par koji ima dobar brak i podiže zdravu, moralno kompetentnu djecu, služi budućnosti svijeta direktnije i pouzdanije od bilo kojeg političkog vođe, iako nikada javno nisu prozborili ni jednu riječ. Dobar farmer koji se bori s problemom erozije tla na jednom hektaru zemlje ima zdravije razumijevanje tog problema i više mu je stalo i vjerojatno se više trudi da bi ga riješio od bilo kojeg birokrata koji o njemu govori općenito. Čovjek koji je voljan prihvatiti disciplinu i poteškoću popravljanja vlastitih metoda, vrijedi više za pokret očuvanja okoliša nego stotinu njih koji inzistiraju da vlada i industrija poprave svoje metode.

Ako vas zabrinjava gomilanje otpada, onda na svaki način pokrenite organizaciju u svojoj zajednici da poduzme nešto u vezi s tim. No prije toga – i dok je organizirate – sami pokupite bačene limenke i boce. Na taj ćete način barem potvrditi sebi i ostalima da zaista mislite ono što govorite. Ako ste zabrinuti zbog zagađenja zraka, pomognite pogurati vladine mjere kontrole, ali manje vozite svoj auto, koristite manje goriva u svom domu. A ste zabrinuti zbog podizanja brana na divljim rijekama, pridružite se Sierra Clubu, pišite vladi, ali ugasite svjetla koja ne koristite, nemojte instalirati klima uređaj, nemojte sakupljati električne spravice, štedite vodu. Drugim riječima, ako vas zastrašuje uništavanje okoliša, onda prestanite biti parazit na okolišu. Mi svi to jesmo, na ovaj ili onaj način, a rješenja za to nisu uvijek očita, no sigurno će uvijek biti teška. Ona zahtijevaju novi način života – teži, naporniji, siromašniji luksuzom i spravicama, ali također, siguran sam, bogatiji smislom i obilniji stvarnim užitkom. Da bismo imali zdrav okoliš, svi se mi moramo odreći stvari koje su nam drage; možda se čak moramo odreći stvari koje smatramo potrebama. Ali bojati se bolesti, a ipak ne željeti platiti za lijek, nije samo licemjerno, to je sudbonosno. Ako govorite dobre misli bez da vas mijenja ono što govorite, onda niste samo licemjerni i osuđeni na propast; vi postajete prijenosnik bolesti. Pogledajte, na primjer, predsjednika Nixona, koji na sav glas govori o svojoj ozbiljnoj brizi zbog uništavanja okoliša, a pojačava klima uređaj kako bi bilo dovoljno  hladno da zapali vatru.    

Čudno, kao što će siguran sam nekima izgledati, ja se ne mogu sjetiti boljeg načina za osobno uključivanje u iscjeljivanje okoliša od vrtlarstva. Osoba koja gaji vrt, ako ga gaji organski, doprinosi miru u svijetu. Ona proizvodi nešto za jelo što je čini donekle neovisnom o prehrambenom biznisu, no također za sebe samu povećava značaj hrane i zadovoljstvo u jelu. Hrana koju uzgaja bit će svježija i hranjivija, manje zagađena otrovima i konzervansima i umjetnim bojama od one koju može kupiti u dućanu. Smanjuje problem smeća; vrt nije jednokratni kontejner i probavit će i ponovo iskoristiti vlastiti otpad. Ako uživa raditi u vrtu onda je njegovo uživanje manje ovisno o automobilu ili trgovcu. Takva osoba se direktno uključuje u posao prehrane ljudi.

Ako mislite da skrećem s teme, dozvolite da vas podsjetim da se najveći dio povrća potrebnog za četveročlanu obitelj može uzgojiti na parceli od 12 puta 15 metara. Mislim da u tome možemo uočiti prilično važan ekonomski potencijal, budući da se danas izgleda suočavamo s mogućnošću rasprostranjene gladi. Koliko hrane bi se moglo uzgojiti na travnjacima gradova i predgrađa? Koliko bi se moglo uzgojiti uz autoceste? Ili, koliko bi se moglo uzgojiti intenzivnim praksama i ekonomijom malih farmi na takozvanoj marginalnoj zemlji? Louis Bromfield je volio istaknuti da je narod Francuske preživio krizu za krizom jer su bili nacija vrtlara koji su se u oskudnim vremenima velikom vještinom okrenuli svojim vlastitim malim parcelama zemlje. A F. H. King, profesor agrikulture koji je 1907. godine mnogo putovao Orjentom, pričao je s jednim kineskim seljakom koji uzdržavao obitelj od 12 članova, “jedan magarac, jedna krava i dvije svinje … na 2,5 jutra kultivirane zemlje” – i koji je to, štoviše, radio koristeći dovoljno organski zdrave poljoprivredne metode koje su njegovu zemlju održavale vrhunski plodnom kroz nekoliko tisuća godina takvog obrađivanja. To su mogućnosti očigledne i privlačne onima koji su spremni ‘misliti usko’. Za one koji ‘misle šire’ – birokrate i biznismene agrikulture – one su jednostavno prilično nevidljive. No, intenzivna, organska agrikultura održavala je farme Istoka u punom cvatu tisućama godina, dok je ekstenzivna – što će reći eksploatacijska i ekstrakcijska – agrikultura kritično umanjila plodnost američke poljoprivredne zemlje tijekom nekoliko stoljeća ili čak nekoliko desetljeća.       

Osoba koja se prihvati uzgoja vrta kod kuće, metodama koje će očuvati umjesto da eksploatiraju ekonomiju tla, čvrsto je odlučila suprotstaviti se onome što je u nama loše. Ona sebi pomaže na način koji ju oplemenjuje i koji obiluje smislom i zadovoljstvom. No, ona čini još nešto važnije: ona ostvaruje životni kontakt s tlom i vremenskim prilikama o kojima joj ovisi život. Za nju kiša neće biti tek prometna nevolja niti će sunce biti samo praznična dekoracija. A njen osjećaj za ovisnost čovjeka o svijetu porasti će upravo toliko, nadajmo se, da bude politički razbistrujući i koristan.     

Ono o čemu govorim jeste da ako se direktno i kompetentno usmjerimo prema potrebama zemlje, time ćemo započeti ostvarivati fundamentalne i nužne promjene u našim glavama. Počet ćemo shvaćati i sumnjati i mijenjati našu rasipnu ekonomiju koja prodaje ne samo proizvode zemlje, već i zemljinu sposobnost da ih proizvodi. Vidjet ćemo da ljepota i korisnost podjednako ovise o zdravlju svijeta. No, također ćemo prozreti prolaznost i pomodnost prosvjeda. Vidjet ćemo da rat i represija i zagađenje nisu odvojeni problemi, već različite strane istog problema. Među povicima za oslobađanjem ove ili one grupe, znat ćemo da nijedna osoba nije slobodna osim u slobodi drugih, te da je jedina prava sloboda čovjeka da zna i vjerno zauzima svoje mjesto u poretku svemira – mnogo poniznije mjesto no što su nas učili da mislimo.      

Ali promjena nazora o kojoj govorim uključuje, ne samo promjenu znanja, već i promjenu stava prema našem suštinskom neznanju, promjenu u našem suočavanju s tajnom. Princip ekologije, ako ćemo ga zaista uzeti srcu, trebao bi nas osvijestiti da naši životi ovise o drugim životima i o procesima i energijama u jednom međupovezanom sustavu koji, iako ga možemo uništiti, ne možemo ni potpuno razumjeti niti potpuno kontrolirati. A velika opasnost koju predstavljamo mi sami je u tome da smo, zatvoreni u svoju sebičnu i kratkovidnu ekonomiju, voljni promijeniti i uništiti daleko više no što je naša moć razumijevanja. Mi nismo dovoljno ponizni i nemamo dovoljno poštovanja.      

Prije nekog vremena čuo sam predstavnika kompanije za proizvodnju papira kako o očuvanju okoliša govori kao o “bespovratnoj investiciji”. Njegovo razmišljanje bilo je isključivo usmjereno prema godišnjem profitu njegove djelatnosti. Ograničen zahtjevom za velikim profitom, on jednostavno nije mogao osjećati odgovornost ni za koji drugi zahtjev – čak ni za očite potrebe svoje djece.

Razmotrite, nasuprot tome, duboku ekološku inteligenciju Crnog losa, “svetog čovjeka Oglala Siouxa,” koji je pričajući svoju priču rekao da nije njegov vlastiti život taj koji je njemu važan, već ono što dijeli sa sveukupnim životom: “Ono što je sveto je priča o cjelokupnom životu i dobro je pričati je, i o nama dvonošcima koji je dijelimo s četveronošcima i krilima u zraku i svim zelenim stvarima …” A o velikoj viziji koja mu se ukazala kad je bio dijete kaže: ” Vidio sam da je sveti kolut mog naroda bio jedan od mnogo kolutova koji su činili jedan krug, širok kao danje svjetlo i zvjezdano svjetlo, a u središtu je raslo jedno moćno rascvjetano drvo da pruži zaklon svoj djeci jedne majke i jednog oca. I vidio sam da je bilo sveto.”