7. svibnja, 2018
U knjizi Georgea Orwella 1984 ima trenutak kada Partija objavljuje “povećanje” racioniranog obroka čokolade – sa trideset grama na dvadeset. Nitko osim glavnog lika Winstona izgleda ne primjećuje da se obrok smanjio, a ne povećao.
‘Drugovi!’ uzviknuo je žustri mladenački glas. ‘Pažnja, drugovi! Imamo veličanstvenu vijest za vas. Osvojili smo bitku za proizvodnju! Prihodi od dosada proizvedene robe široke potrošnje svih vrsta pokazuju da je standard života porastao ne manje od 20 posto tijekom prošle godine. Diljem Oceanije jutros je došlo do nezadrživih spontanih demonstracija kad su radnici izašli iz tvornica i kancelarija i u mimohodu krenuli ulicama noseći transparente sa zahvalama Velikom bratu za novi, sretni život koji nam je podarilo njegovo mudro vodstvo.’
Spiker nastavlja redati statistike dokazujući da sve ide na bolje. Popularna fraza je “naš novi, sretni život”. Naravno, kao i u slučaju obroka čokolade, očito je da su statistike lažne.
Te riječi, “naš novi, sretni život” pale su mi na pamet čitajući dva nedavna članka, jedan Nicholasa Kristofa u New York Timesu i drugi Stephena Pinkera u Wall Street Journalu, koja oba dokazuju, uz obilne statistike, da je cjelokupno stanje čovječanstva danas bolje nego bilo kada u povijesti. Manje ljudi umire u ratovima, automobilskim nesrećama, avionskim nesrećama, čak i od oružanog nasilja. Stope siromaštva niže su od ikada zabilježenih, očekivani životni vijek je dulji i veći je nego ikada broj pismenih ljudi, više ih ima dostupnost električnoj energiji i tekućoj vodi i živi u demokraciji.
Kao i u 1984-oj, ovi članci potvrđuju i slave osnovne smjernice društva. Mi smo na pravom putu. Samozadovoljnom sigurnošću govore nam da zahvaljujući razumu, znanosti i prosvijetljenom Zapadnom političkom mišljenju, mi koračamo prema boljem svijetu.
Kao i u 1984-oj, nešto je varljivo u tim tvrdnjama koje tako izravno služe utvrđenom poretku.
Za razliku od 1984-te, varka nije proizvod lažnih statistika.
Prije no što opišem varku i ono što leži s njene druge strane, želim napomenuti da ovaj esej neće pokušavati dokazati da stvari postaju sve gore i gore. U stvari, ja dijelim temeljni optimizam Kristofa i Pinkera da čovječanstvo ide pozitivnim evolucijskim putom. Međutim, da bi se ta evolucija nastavila nužno je da uvidimo i integriramo užas, patnju i gubitak preko kojih pobjednički narativ civilizacijskog progresa preskače.
Što se krije iza brojeva?
Drugim riječima, moramo se uhvatiti u koštac upravo s onim stvarima koje statistika Stephena Pinkera izostavlja. Govoreći općenito, metrički bazirane evaluacije, iako naizgled objektivne, nose prikrivene pristranosti onih koji odlučuju što će se mjeriti, kako to mjeriti i što se neće mjeriti. Oni također umanjuju vrijednost onih stvari koje se ne mogu mjeriti ili koje su intrinzično nemjerljive. Evo nekoliko primjera.
Nicholas Kristof slavi pad broja ljudi koji žive s manje od dva dolara dnevno. Što bi statistika mogla skrivati? Pa, svaki puta kad je domorodački lovac-sakupljač ili tradicionalni seljak natjeran da napusti zemlju i zaposli se na plantaži ili u izrabljivačkoj radionici, njegov ili njen gotovinski prihod naraste od nule na nekoliko dolara dnevno. Brojke izgledaju dobro. BDP raste. A degradacija koja ih prati je nevidljiva.
Tijekom zadnjih nekoliko desetljeća mnoštvo je ljudi pobjeglo sa sela u rastuće gradove na globalnom Jugu. Većina njih živjela je izvan novčane ekonomije. U malom selu u Indiji ili Africi većina ljudi je nabavljala hranu, gradila nastambe, izrađivala odjeću i organizirala zabavu minimalnim sredstvima ili putem ekonomije darivanja, bez velike potrebe za novcem. Kada su razvojne politike i globalna ekonomija natjerali čitave nacije da stvaraju stranu valutu kako bi platili dužničke obveze, rezultat je beziznimno bila urbanizacija. U sirotinjskom predgrađu Lagosa ili Calcutte, dva dolara dnevno je mizerija, dok u tradicionalnom selu to može biti bogatstvo. Uzevši trend razvoja i urbanizacije kao neospornu činjenicu – istina, dobra je stvar kada se ti stanovnici slamova uzdignu sa dva dolara dnevno na, recimo, pet. No, fokusiranje na metriku zamagljuje dublje procese.
Kristof tvrdi da je 2017. godina bila najbolja godina dosad u odnosu na ljudsko zdravlje. Ako mjerimo raširenost zaraznih bolesti, on je svakako u pravu. Očekivani životni vijek globalno također nastavlja rasti (iako u nekim zemljama stagnira ili počinje opadati, kao na primjer u Sjedinjenim državama). No, ponovo, te metrike zamagljuju uznemirujuće trendove. Vojska novih bolesti kao autoimunost, alergije, lajmska bolest i autizam, zajedno s besprimjernim razinama ovisnosti, depresije i pretilosti, doprinose opadanju fizičke vitalnosti diljem razvijenog svijeta, a, također, sve više i u zemljama u razvoju. Ogromni društveni resursi – jedna petina BDP-a u SAD-u – troše se na zdravstvo; društvo kao cjelina nije zdravo.
Oba autora također spominju pismenost. Što bi ovdje statistika mogla skrivati? Kao prvo, tranzicija u pismenost je u mnogim mjestima značila destrukciju oralnih tradicija i čak izumiranje cijelih ne-pisanih jezika. Pismenost je dio promjene šireg društvenog obrasca, tranzicija u modernost koja prati kulturalnu i lingvističku homogenizaciju. Desetine milijuna djece ide u školu da nauči čitanje, pisanje i računanje, povijest, prirodne znanosti i Shakespearea, u mjestima gdje bi, generacijama ranije, učili kako čuvati koze, uzgajati zob, raditi cigle, tkati tkaninu, voditi ceremonije ili peći kruh. Naučili bi upotrebu tisuću biljaka i pjesme stotinu ptica, riječi tisuću priča i korake stotinu plesova. Akulturacija na pismeno društvo dio je puno veće promjene. Razumni ljudi mogu se ne slagati oko toga je li ta promjena dobra ili loša, da li nam je bolje oslanjati se na digitalne društvene mreže ili na lokalne zajednice, prepoznavati više korporativnih simbola ili lokalnih biljaka i životinja, manipulirati simbolima ili obrađivati zemlju. Jedino iz svjetonazora predrasude mogli bismo ipak reći da taj pomak predstavlja nepogrešivi napredak.
Moja namjera ovdje nije da koristim pisanu riječ kako bih osudio pismenost, kako god to bilo primamljivo ironično. Ja samo primjećujem da naša metrika za napredak sadrži u sebi skrivene pristranosti i zanemaruje ono što se na prikladan način ne uklapa u svjetonazor onih koji je smišljaju. Svakako, u društvu koje je već modernizirano, nepismenost je strašan hendikep, ali izvan tog konteksta nije jasno da li je pismeno društvo – ili njegovo proširenje, digitalizirano društvo – sretno društvo.
Nemjerljivost sreće
Pristranost ili ne, ali svakako ne možete osporiti metriku sreće koja je ključni element Pinkerove tvrdnje da znanost, razum i Zapadnjački politički ideali rade na stvaranju boljeg svijeta. Što je zemlja naprednija, kaže on, to su ljudi sretniji. Stoga, što se više ostatak svijeta bude razvijao u smjeru koji smo mi utrli, to će svijet biti sretniji.
Nažalost, statistike o sreći sadrže u sebi kao pretpostavke upravo one zaključke koje pristalica razvoja pokušava dokazati. Općenito govoreći, metrika sreće obuhvaća dva pristupa: objektivna mjerenja blagostanja i subjektivne izjave o sreći. Metrika blagostanja uključuje stvari poput dohotka per-capita, očekivani životni vijek, dokolicu, razinu obrazovanja, dostupnost zdravstvene skrbi i mnogo drugih parametara razvoja. U mnogim kulturama, na primjer, “dokolica” nije bila pojam; dokolica, za razliku od rada, podrazumijeva da je rad sam po sebi, kao što je to bilo u doba Industrijske revolucije: naporan, ponižavajući, opterećujući. Kultura u kojoj rad nije jasno odijeljen od života pogrešno se procjenjuje ovom metrikom sreće; pogledajte odličan film Helen Norberg-Hodge, Drevna budućnost, koji opisuje jednu takvu kulturu u kojoj su, kaže film, “rad i dokolica jedno te isto”.
U objektivnu metriku blagostanja utkana je određena vizija razvoja; posebno vid razvoja koji dominira u današnje vrijeme. Stoga, reći da su razvijene zemlje sretnije, cirkularna je logika.
Što se tiče subjektivnih izjava o osobnoj sreći, individualne izjave o sebi nužno se referenciraju na okolnu kulturu. Ja ocjenjujem svoju sreću u usporedbi s normativnom razinom sreće oko sebe. Društvo široko prisutne tjeskobe i depresije daje vrlo nisku baznu liniju. Jedna žena mi je jednom rekla: “Ja sam sebe smatrala prilično sretnom osobom, sve dok nisam posjetila selo u Afganistanu blizu mjesta u koje sam bila raspoređena u vojsci. Željela sam vidjeti kako to izgleda iz drugačije perspektive.” “To je očajnički siromašno mjesto”, rekla je. “Kolibe nemaju čak ni pod, samo zemlju koja se često pretvara u blato. Jedva da imaju i dovoljno hrane. Ali ja nikada nisam vidjela sretnije ljude. Bili su prepuni radosti i darežljivosti. Ti ljudi koji ništa nisu imali, bili su sretniji od gotovo bilo koga, koga poznajem.”
Što god imali ti afganistanski seljaci što ih je činilo sretnima, mislim da to nije iskazano u statistikama Stephena Pinkera čija je namjera dokazati da bi i oni trebali slijediti naš put. Čitatelj možda imao slično iskustvo iz posjeta Meksiku, Brazilu, Africi ili Indiji, u čijim zabitima se susreće razina sreće rijetka među prigradskim kutijama moje zemlje. I to unatoč višestoljetnom imperijalizmu, ratu i kolonijalizmu. Zamislite sreću koja bi bila moguća u pravednom i mirnom svijetu.
Siguran sam da će moja poanta biti neuvjerljiva onima koji nisu imali takva iskustva iz prve ruke. Možda ćete pomisliti da lokalni stanovnici samo uljepšavaju stvari za posjetitelja. Ili da ih ja sentimentalno vidim kao “sretne urođenike”. Ali ja ovdje ne govorim o površnoj veselosti ili lažnom osmijehu čovjeka koji se snalazi najbolje što zna. Ljudi u starijim kulturama, povezani sa zajednicom i mjestom, obujmljeni lozom svojih predaka, utkani u mrežu osobnih i kulturalnih priča, zrače nekom čvrstoćom i prisutnošću koje rijetko nalazim kod modernih ljudi. U interakciji s njima ja znam da smo mi, bez obzira na dobitke od Uspona čovječanstva, izgubili nešto neizmjerno dragocjeno. I znam da sve dok to ne prepoznamo i odlučimo to vratiti, nikakav daljnji napredak u duljini životnog vijeka, BDP-u ili obrazovnim postignućima neće nas dovesti bliže mjestu kojem vrijedi ići.
Koji drugi elementi dubokog blagostanja izmiču našim mjerenjima? Autentičnost komunikacije? Intimnost i vitalnost naših međusobnih odnosa? Bliskost s lokalnim biljkama i životinjama? Estetska hranjivost izgrađenog okruženja? Sudjelovanje u svrhovitim kolektivnim pothvatima? Osjećaj zajedništva i društvene solidarnosti? Ono što smo izgubili teško je mjeriti, čak i kad bismo pokušali. Za kvantitativni um, um novca i podataka, to jedva da postoji. Ipak, taj gubitak baca sjenu na srce, mutnu čežnju koju nikakvo uvjeravanje o novom sretnom životu ne može utažiti.
Dok obim ovog gubitka – i samim tim, potencijal za njegov povrat – nije moguće izmjeriti, ipak postoje statistike koje su izostavljene iz Pinkerove analize, a koje na njega ukazuju. Pod tim mislim na visoku razinu samoubojstava, ovisnosti o opioidima i metamfetaminima, pornografiju, kockanje, tjeskobu i depresiju koji haraju modernim društvom i svakim društvom koje se modernizira. Nisu to samo slučajne muhe sletjele na melem napretka; to su simptomi duboke krize. Kada se zajednica raspada, kada su veze s prirodom i mjestom odsječene, kada se ruše strukture značenja, kada veze koju su nas držale cjelovitima iščezavaju, mi postajemo gladni za ovisničkim zamjenama koje bi umrtvile čežnju i ispunile prazninu.
Gubitak o kojem govorim neodvojiv je od samih institucija – znanosti, tehnologije, industrije, kapitalizma i političkog ideala racionalne individue – koje su prema Stephenu Pinkeru izbavile čovječanstvo iz bijede. Stoga, moramo biti oprezni kada tim institucijama pripisujemo određena neupitna poboljšanja u odnosu na doba Srednjeg vijeka ili rane Industrijske revolucije. Postoji li neko drugo objašnjenje? Jesu li ta poboljšanja došla unatoč znanosti, kapitalizmu, racionalnom individualizmu itd., a ne zbog njih?
Hipoteza o empatiji
Jedno od poboljšanja koje naglašava Stephen Pinker je opadanje nasilja. Ratne žrtve, ubojstva i nasilni zločini općenito su pali na tek mali dio onoga što su bili prije jednu ili dvije generacije. Opadanje nasilja je realno, no trebamo li to pripisati, kao što to čini Pinker, demokraciji, razumu, slovu zakona, informacijskom nadziranju i tako dalje? Ja ne mislim tako. Demokracija nije osiguranje protiv rata – u stvari, Sjedinjene države izvršile su u zadnjih pola stoljeća daleko više vojnih akcija od bilo koje druge nacije. I da li se opadanje broja nasilnih zločina dogodilo jednostavno zato jer smo sposobniji kazniti i zaštiti se jedan od drugoga, potisnuti naše divlje impulse tehnologijama zastrašivanja?
Ja imam drugu hipotezu. Opadanje nasilja nije rezultat usavršavanja svijeta odvojenosti, sebičnog racionalnog subjekta. Naprotiv: to je rezultat sloma te priče i porasta empatije umjesto toga.
U mitologiji odvojene individue svrha države bila je osiguranje ravnoteže između individualne slobode i zajedničke dobrobiti na način da se postave granice težnje za ostvarenjem samo-interesa. U novonastajućoj mitologiji međupovezanosti, ekologije i međubivanja, mi počinjemo razumijevati da je dobro drugih, ljudi i ostalog, neodvojivo od našeg blagostanja.
Temeljno pitanje empatije je – kako je to biti ti? Nasuprot tome mentalitet rata tretira druge kao intrinzično različite i nama tuđe, dehumanizira i demonizira ljude koji postaju neprijatelji. No, to postaje sve teže što se mi više privikavamo uzimati u obzir iskustvo drugog ljudskog bića. To je razlog da su rat, tortura, smrtna kazna i nasilje postale manje prihvatljive. Nije to zato jer su “iracionalni”. Naprotiv, trustovi mozgova establišmenta dovoljno su sposobni izmisliti nadasve racionalna opravdanja za sve njih.
U svjetonazoru u kojem je natjecanje sebičnih aktera aksiomatsko, “racionalno” je nadmašiti ih, dominirati nad njima i eksploatirati ih svim nužnim sredstvima. Nisu postignuća znanosti ili razum bili ti koji su ukinuli 14-satni radni dan, imovinsko ropstvo ili dužničke zatvore.
Svjetonazor ekologije, međuovisnosti i međubivanja nudi različite aksiome na kojima možemo angažirati svoj razum. Razumijevanje da druga osoba ima iskustvo bivanja i da je podložna prilikama koje uvjetuju njeno ponašanje, otežava nam njenu dehumanizaciju koja je prvi korak za nanošenje zla. Razumijevanje da ono što se događa svijetu na neki se način događa nama, razlog je da se više ne promovira rat. Razumijevanje da su zdravlje tla, vode i ekosustava neodvojivi od našeg vlastitog zdravlja, razlog je da se više ne potiče njihovo pustošenje.
Na jedan izopačen način, navijači znanosti i tehnologije poput Stephena Pinkera su u pravu: znanost je stvarno okončala doba ratova. Ne zato jer je postala toliko mudra i napredna u odnosu na primitivne impulse da smo ih transcendirali. Ne, to je zbog toga jer nas je znanost dovela do takvih ekstrema divljaštva da je postalo nemoguće održavati mit o odvojenosti. Zbog tehnoloških unapređenja našeg kapaciteta za ubijanje i rušenje sve više postaje jasno da se ne možemo izolirati od štete koju činimo drugima.
Nije nam primitivno praznovjerje dalo automatsku pušku i atomsku bombu. Industrija nije bila evolucijski iskorak od divljaštva; ona je divljaštvo upotrijebila u industrijskim razmjerima. Racionalno administriranje organizacija nije nas izdiglo iznad genocida; ono ga je omogućilo u neviđenim razmjerima i s učinkovitošću neviđenom u Holokaustu. Znanost nam nije pokazala iracionalnost rata; ona nas je dovela do ekstremne iracionalnosti, međusobno zajamčene destrukcije hladnog rata. U tom ludilu bilo je sjeme istinski evolutivnog razumijevanja – da ono što činimo drugima, jednako se događa nama. To je razlog da, izuzevši nazadni kadar američkih političara, nitko danas ozbiljno ne razmatra nuklearno oružje.
Užas koji osjećamo u vezi mogućnosti nuklearnog napada na Pyongyang ili Teheran nije bojazan od radioaktivnih povratnih posljedica ili osvetničkog terora. Ja tvrdim da taj užas proizlazi iz naše empatičke identifikacije sa žrtvama. Kako raste svijest o međubivanju, mi ne možemo više tako olako odbaciti njihovu patnju kao pravednu zaslugu za njihovu pokvarenost ili kao žalosnu, ali nužnu, cijenu slobode. Na nekoj razini, to kao da bi se događalo nama samima.
Nesumnjivo, današnji svijet još uvijek ne pati od manjka kršenja ljudskih prava, odreda smrti, torture, obiteljskog nasilja, vojnog nasilja i nasilnih zločina. Usred svega toga, promatrati nadolazeću plimu suosjećanja ne znači uljepšavati ružnoću, već poziv na potpunije sudjelovanje u pokretu. Na osobnoj razini to je pokret u kojem dobrota, suosjećanje, empatija preuzimaju vlast nad našim prosudbama i projekcijama i – nimalo proturječno – hrabro progovaraju o neugodnim istinama razotkrivajući ono što je bilo skriveno, rasvjetljavajući nasilje i nepravdu, pričajući priče koje se moraju čuti. Te dvije niti suosjećanja i istine mogu zajedno istkati politiku u kojoj prozivamo nejednakost ne osuđujući krivca, već umjesto toga pokušavamo razumjeti prilike u kojima je do toga došlo.
Zahvaljujući suosjećanju, mi ne nastojimo kazniti kriminalce nego razumjeti prilike koje su dovele do kriminalnog djela. Mi se ne nastojimo boriti protiv terorizma nego razumjeti i promijeniti uvjete koji su ga generirali. Ne nastojimo zidom odijeliti imigrante, već prvenstveno razumjeti zašto su ljudi toliko očajni da napuštaju svoje domove i zemlju, te na koji način možda i sami doprinosimo njihovom beznađu.
Empatija sugerira suprotno zaključku kojeg nudi Stephen Pinker. Ona kaže da umjesto da se bavimo učinkovitijim zakonskim kaznama i “informacijskim nadzorom”, možda bismo mogli proučiti pristup novog javnog tužitelja Larrya Krasnera iz Philadelphije, koji je tužitelje uputio da prestanu tražiti maksimalne kazne, da prestanu kažnjavati posjedovanje marihuane, da usmjere prekršitelje prema rekreacijskim programima umjesto krivičnim kaznenim programima, da nastoje na skraćivanju nerazumno dugih perioda uvjetne slobode i drugim reformama. Sve te mjere utemeljene su na suosjećanju: Kako je to biti kriminalac? Ovisnik? Prostitutka? ‘Mi te vjerojatno još uvijek želimo odvratiti od toga, ali te više ne želimo kažnjavati. Želimo ti ponuditi stvarnu priliku da živiš na drugi način.’
Slično tome, budućnost zemljoradnje nije u agresivnijem uzgoju, snažnijim pesticidima ili daljnjoj konverziji živućeg tla u industrijski input. Budućnost je u poznavanju tla kao živog bića i služenju njegovom životnom integritetu, znajući da je njegovo zdravlje neodvojivo od našeg vlastitog. Na taj se način princip empatije (Kako je to biti ti?) širi izvan područja kaznenog prava, vanjske politike i osobnih odnosa. Poljoprivreda, medicina, obrazovanje, tehnologija – niti jedno polje nije izvan njenih granica. Prevodeći taj princip u civilizacijske institucije (radije nego proširivanje dosega razuma, kontrole i dominacije) je ono što će donijeti stvarni napredak čovječanstvu.
Ova vizija napretka nije u suprotnosti s tehnološkim razvojem niti će je automatski ostvariti znanost ili tehnologija. Svi ljudski kapaciteti mogu se staviti u službu budućeg ostvarenja ideje da dobrobit svijeta, ljudi i sveg ostalog, hrani našu vlastitu.
Orginalni tekst možete naći ovdje: https://charleseisenstein.org/essays/7061-2/
Charles Eisenstein je aktivist, govornik i pisac koji se bavi temama civilizacije, svijesti, novca i ljudske kulturalne evolucije. U časopisu Ode, u članku “25 inteligentnih optimista”, David Korten (autor knjige Kada korporacije vladaju svijetom) Eisensteina je nazvao “jednim od obećavajućih velikih umova našeg vremena.” Eisenstein je diplomirao matematiku i filozofiju na sveučilištu Yale 1989.