Generacijska pakost: zar stvarno želimo da nas naša djeca ovako pamte?
Phil McDuff The Guardian 21. aprila 2017.
Mi žrtvujemo i osiromašujemo mlade ljude uništavajući svijet koji smo mi, stariji, oni sretniji, naslijedili. Što se tiče abdikacije od dužnosti, ovo je apsolut.
1780. godine prilikom posjete Parizu radi osiguranja podrške Francuza u Američkoj revoluciji, John Adams napisao je pismo svojoj supruzi. U njemu je zapisao ono što će postati jedan od njegovih najpoznatijih citata. “Ja moram proučavati politiku i rat kako bi moji sinovi imali slobodu studirati matematiku i filozofiju. Moji sinovi moraju studirati matematiku i filozofiju, geografiju, povijest prirode, pomorsku arhitekturu, navigaciju, trgovinu i poljoprivredu u cilju da svojoj djeci osiguraju pravo da studiraju slikarstvo, poeziju, muziku, arhitekturu, kiparstvo, tapiseriju i keramiku.”
Preko dvije stotine godina kasnije moja vlastita mama povjerila mi je jednu od svojih najdubljih briga u vezi stanja društva koje je vidjela oko sebe: “Mi smo se počeli bojati vlastite djece.”
Želja da se budućim generacijama ostavi bolji svijet temeljna je težnja. Naše borbe moraju biti konačne, naše političke i socijalne bitke izvojevane kako ih naša djeca više ne bi morala voditi. No, ipak, 2017. godina svjedoči da se i oni i mi slažemo u jednoj stvari: sljedećoj generaciji bit će gore nego njihovim roditeljima.
Naše političke odluke kao da su osmišljene da bi kaznile mlade. No, kada nas mladi ljudi prozivaju zbog njih, mi im odgovaramo pakosno i zlobno: “Odrastite, pahuljice! Ono što vama treba je jedan dobar rat. Mi nikada nismo imali vaše pogodnosti – nikada nam to nije naškodilo.” Naravno, da biste povjerovali u ovo posljednje, morate vjerovati da je pojava da ljudi napadaju vlastitu djecu zato što ova žele bolji život, nešto što čine zdravi i neoštećeni ljudi.
Klasa prekarijata buja godinu za godinom i upravo su mladi ljudi ti koji čine njen najveći dio. Na poslove koji bi se prije jednog desetljeća smatrali solidnima sada se gleda svisoka kao da su tek stepenice do “pravog” posla. Čišćenje, vožnja, čak prodaja roba drugim ljudima smatraju se “nerealnim poslom” za koji ne očekujete da bude dobro plaćen ili da uopće bude plaćen. Ti su poslovi ovdje za vas da naučite “poslovne vještine”: pojavite se 15 minuta prije no što vas počnu plaćati, ne spominjite dosadna prava kao što su sigurnost i diskriminacija. Igrajte se loptom i možda jednoga dana uspijete dobiti jednu od onih sve malobrojnijih dionica zvanih “pravi posao”.
Nekada je postojao materijalni temelj za protestantsku radnu etiku. Radom ste stjecali sredstva za preživljavanje, pa su stoga vrline poput napornog rada i discipline bile vrlo važne jer su vam omogućavale da dođete do tih sredstava. Danas je rad cilj po sebi, predstava prije nego ugovor. Nadnice su luksuz, a ideja da bi one morale biti dovoljne za život, a kamoli štednju za budućnost, očiti je beznadni nerealni socijalizam.
S tim u pozadini, tabloidi su na vijest o neočekivanim rezultatima izbora reagirali bijesno se pjeneći. “Saboteri!” vrištao je Daily Mail, nadimajući se od bijesa na svakog tko bi se usudio dovesti u pitanje njihov svjetonazor neprestanog beskonačnog ekonomskog osiromašivanja svakoga koga oni smatraju bezvrijednim. Ali tko su ti saboteri? Tko su ti “neprijatelji naroda”, ti izdajice koji su nam očito učinili toliko zla da ih moramo iskorijeniti iz naše nacije? Velikim dijelom to su naša djeca, koje se danas plašimo, koju krivimo za naše vlastite greške i koju smo odlučili kazniti, naučiti ih lekciju, “pokazati im kako svijet stvarno funkcionira”.
Međutim, “stvarni svijet” funkcionira na taj način zato jer smo mi tako odlučili. Cilj društva, od njegovih početaka kao osnovnih plemenskih zajednica do naših globalnih velegradova, jeste da bude manje nemilosrdan nego sirova priroda. Da, naše je pravo da se žalimo da je “današnjoj djeci” lakše, ali ni mi nismo odrastali ubijajući vukove oštrim kolcima, zar ne? Mi smo stekli pravo da budemo plačljivi stari prdonje samo zato što smo uložili trud da se to dogodi. To što je našoj djeci lakše nego nama samo je znak da smo dobro obavili svoj posao. Ako umjesto toga radimo da njima otežamo, to je apsolutno odricanje od naše dužnosti.
Što mi uopće postižemo time? Kao i u svakom nastojanju da se nađe žrtveni jarac, kada vas moćni ohrabruju da mrzite “druge ljude” oni pod tim misle i na vas. Za trenutak može biti ugodno valjati se u srdžbi protiv neprijatelja, ali lojalnost je u takvim stvarima jednosmjerna. Mi glasamo od bijesa: da kaznimo lešinare, strance, one koji su se urotili zajedno s prolaskom vremena kako bi ukrali našu mladost za sebe. I onda reagiramo zaprepaštenjem, kada, uvijek iznova, netko protiv nas okrene oružje koje smo mu sami dali. “Ne mene!” vrištimo. “One ljude. Uzmite moju djecu. Uzmite moje susjede. Nisam mislio mene, mislio sam njih.”
Dok naša djeca odrastaju tijekom sljedećih nekoliko desetljeća, da li stvarno želimo da nas se sjećaju kao pakosne generacije koja pljuje otrov na mlade ljude koje preziremo dok sustavno uništavamo svijet koji su naši roditelji izgradili za nas, jednostavno zato da oni (mladi) ne bi imali šanse živjeti u njemu? Da li stvarno želimo da se sjećaju da smo mrzili pomisao na njihovu sreću i udobnost toliko da smo se udružili zajedno kako bi im to oduzeli? Kakva bi to jadna ostavština bila.