15. kolovoz 2022.
Originalni članak i audio snimka na engleskom jeziku: https://charleseisenstein.substack.com/p/the-solution-to-the-energy-crisis?utm_source=substack&utm_medium=email
Energetska politika bla bla bla, analiza životnog ciklusa bla bla bla, povrat od uložene energije, vrhunac proizvodnje nafte, ugljični otisak, obnovljivi izvori energije, hidro, nuklearna, bla bla bla bla bla bla.
Uvjerljiva analiza, zar ne? Sad kad smo to obavili, okrenimo se onome što je dobro. U razmatranju energetske politike koristit ću jedan neuobičajen pristup koji se podjednako odnosi na osobnu energiju čovjeka kao utjelovljenog bića od krvi i mesa.
U raspravama o energetskoj politici glavno je pitanje odakle je crpiti. Tokom modernog doba vidjeli smo kako jedna tehnologija istiskuje drugu obećavajući novo doba obilja čiste energije. Vaše sjećanje možda ne seže tako daleko, no ja se sjećam dana svoje mladosti 1880.-tih kad je novi kamin na lož ulje obećavao da će nas konačno osloboditi dima od cjepanica koji je svake zime gušio naše gradove, gradiće i domove istovremeno ogoljujući šumske krajolike. Kakva će to biti blagodat za okoliš! Također otprilike u isto vrijeme najnoviji dar Znanosti, kerozin, zamijenio je prljave uljanice na loj i kitovo ulje koje su naše kuće punile smradom i oceane lišile kitova.
Sjećam se nečeg sličnog, kao tinejdžer 1920.-tih, kad su automobili zamijenili sveprisutne konje koji su naše gradove zatrpavali balegom. Sjećate li se onih dana kad su proljetne kiše putove pretvarale u močvare od balege duboke do gležnja, da bi ih potom srpanjsko sunce pretvorilo u fini prah koji se uvlačio u odjeću i nosnice? I, oh, te muhe! Koja je blagodat za okoliš bila ta kočija bez konja!
Kad sam bio mlad čovjek, ranih 1950.-tih, na red je došao novi izvor energije. Zvali smo je atomska energija. Eto konačnog rješenja za zagađenje. Nema više dimnjaka, nema više ugljene prašine, nema više zagađenja. Čista, neograničena atomska energija konačno će nas uvesti u istinski potencijal modernog doba.
Svaka od tih inovacija pokazala se kao katastrofa za okoliš. Ali, bez brige! U zadnjih nekoliko desetljeća pojavile su se nove tehnologije koje će nam konačno omogućiti generiranje obilne energije bez zagađenja. Vjetar, biomasa i sunčeva energija omogućuju nam proizvodnju elektriciteta i goriva bez negativnih posljedica za okoliš. Pa, to je bar bila namjera, u svakom slučaju. Sada postaje očito da se ponavlja uzorak star stoljećima. Ekološka šteta uzrokovana rudnicima litija, rudnicima kobalta, rudnicima srebra, rudnicima rijetkih minerala i tako dalje, nije manje užasna od šteta nastalih izlijevanjem nafte, bušotinama i emisijama. A uništavanje ekosistema poharanih potjerom za biogorivom industrijskih razmjera daleko premašuje njegove navodne klimatske pogodnosti[1].
Tako ostaje pitanje, kako da zadovoljimo svoje potrebe za energijom na održivi način, bez daljnjeg narušavanja ljudskog zdravlja, planete i ostatka života?
Zapravo, to je pogrešno pitanje čija formulacija isključuje mogućnost odgovora. Glavni problem nije kako ćemo pribaviti energiju, nego za što ćemo je iskoristiti.
Da bih objasnio zašto, prizvat ću pojam svete recipročnosti (obostranost, uzajamnost) i pokušati ga spasiti iz kante za smeće duhovnih klišea. Da bi neko biće ili sistem napredovali, davanje i primanje moraju biti u stanju ravnoteže. Ta ravnoteža nije kruta ili statična; to je stanje dinamičke ravnoteže.
Prema tom principu, u odsutnosti reciprociteta, način na koji uzimamo nema mnogo važnosti. Recipročnost znači da ljepotu koju uzimamo, recikliramo i vratimo u svijet iz kojeg je došla. Primamo ono što priroda daje, preoblikujemo to i prosljeđujemo dalje, doprinoseći zdravlju, ljepoti i životnosti svijeta.
Moja supruga Stella, porijeklom iz Južne Amerike, radi u tradiciji peruanskih šamana. Jedna od ključnih praksi te tradicije je izrada despachos, privremenih oltara napravljenih od cvijeća, malih dekorativnih predmeta, šarenih slatkiša i tako dalje, koji se onda spaljuju ili zakopavaju. Smatra se da se apus (peruanski duh planina) i drugi duhovi hrane ljepotom.
To vjerovanje nipošto nije ograničeno na Peru. Svatko tko uređuje neki oltar radi to pažljivim slaganjem sakramenata. Veličanstvena arhitektura zapadnjačkih katedrala i džamija ukazuje na to isto vjerovanje i to sasvim eksplicitno: svrha takvog ekstravagantnog poduhvata bila je veličanje Boga. Isti duh također je vidljiv na Dalekom Istoku, na primjer u taoističkim i šintoističkim hramovima Kine i Japana. Oni najbolji obogaćivali su krajolik, a nisu mu se nametali.
Ljepota ili ružnoća religijske arhitekture nekog društva otkriva stanje njegova zdravlja ili bolesti. Što vrijedi za religijsku arhitekturu vrijedi i za ostatak njegovih zgrada i sve što to društvo čini. Ne samo da su kršćanske crkve izgrađene poslije 1950. općenito jednako ružne kao i ostatak modernog krajolika, to vrijedi i za sve hramove dominantnih religija modernog doba (Znanost, Medicina, Trgovina).
Čak i nešto tako prizemno kao što je proizvodnja hrane može se odvijati u duhu ekstrakcije ili u duhu reciprociteta – doprinosa životu. Na primjer, metode proizvodnje hrane autohtone Sjeverne Amerike, detaljno opisane u klasiku Kat Anderson, Njegujući divljinu (Tending the Wild), povećale su prinos hrane i bioraznolikost u isto vrijeme. Kad su kolonizatori i doseljenici uništili te prakse, rezultat je bio degradacija ekosistema. Današnji neobuzdani šumski požari dio su tog genocidnog nasljeđa.
Možda izgleda nastrano zamišljati da bi izrada despacha ili gradnja svetišta ili ulaganje dvostruko više vremena i truda u neku zgradu ne bi li bila lijepa, imali ikakve važnosti za aritmetiku klimatskih emisija, iscrpljivanje resursa ili gubitak bioraznolikosti. To izgleda gotovo kao neki oblik duhovnog izbjegavanja kvantitativnih spornih pitanja u vezi proizvodnje i potrošnje energije. Ali u ovome je kvaka: većina načina na koje čovječanstvo koristi energiju zapravo ne služi ljudskoj dobrobiti, a kamoli dobrobiti ostatka života. Prebacivanje na ‘održive’ resurse neće to promijeniti.
Jedan način da se razumije značaj despacha, kao i sakralne arhitekture ili održavanja oltara ili svetilišta, je uvidjeti da oni uspostavljaju princip, presedan i naviku. Navika je navika predanosti: predanosti ljepoti, predanosti životu, predanosti iscjeljenju.
To je također običaj umjetnika. Umjetnik je netko tko radi nešto bolje no što je nužno da bude napravljeno za bilo kakvu očekivanu vlastitu korist. Na taj način on je duhu darivanja. To je ono što ja nazivam svetim reciprocitetom.
Kod većine građevinskih projekata prvi korak je raščistiti lokaciju. Prvi korak je onaj koji odbacuje sve što je do tada tamo bilo[2]. Posvećena arhitektura – i posvećen način razmišljanja općenito – ne reducira svijet na nulu kako bi počela ispočetka. Ona prihvaća dar svijeta onakav kakav jest i nastoji nastaviti proces stvaranja.
Predanost je ono što zatvara krug davanja i primanja, vraćajući, putem ljudske kreativnosti, energije prirode natrag njihovom izvoru. U protivnom, niti jedna tehnologija za dobivanje energije neće biti bezazlena. Sve će one stvarati neravnotežu. Korištena umjereno, niti jedna nije toliko štetna. Korištene neumjereno, sve su štetne. Nekoliko vjetroturbina na idealnim lokacijama, bezopasne su, ali kakav će utjecaj biti na vremenske prilike, migraciju ptica i tako dalje, ako ih raširimo cijelom krajoliku? Jednom sam o tome razgovarao s jednim starosjediocem; on je upozoravao na posljedice onoga što je nazivao ‘krađa vjetra’. Nije precizno predviđao što će se dogoditi, ali znao je da neće biti dobro.
Nedavno sam čuo za novu geotermalnu tehnologiju iskorištavanja topline zemljine kore za proizvodnju električne energije. Ta tehnologija koristi fokusirane milimetarske valove za bušenje do 20 kilometara dubine ispod zemljine površine gdje je temperatura 500 stupnjeva. Voda ubrizgana u bušotine pretvara se u superkritičnu paru za pokretanje turbina. Tehnologija može koristiti postojeću infrastrukturu (pokretati konvertirane elektrane na fosilna goriva) i prenamijenjenu radnu snagu naftne i plinske djelatnosti. Potencijalne zalihe energije izgleda da su neiscrpne. Toplinski rezervoar zemljine unutrašnjosti mogao bi milijardama godina napajati civilizaciju sa današnjom razinom potrošnje.
Međutim, kao što je uočio Stanley Jevons još u 19. stoljeću, korištenje resursa ima tendenciju širenja sukladno svojoj raspoloživosti. U odsutnosti stava posvećenosti mi ćemo biti rasipni sa svakom novom energijom iskorištavajući je do njenih krajnjih granica. Tko zna kakve će posljedice imati ‘krađa zemljine topline’ na vulkansku aktivnost, tektonske ploče, geomagnetizam i druge procese, ako ekstrakcija ne bude imala granica.
S obzirom na načine na koje danas koristimo električnu energiju i gorivo, nisam siguran da bi povećanje njihove raspoloživosti bilo dobra stvar. Treba li nam više elektronskih uređaja, više plastičnih predmeta, veće kuće, više cesta, više aviona, više sveprisutnih mašina, više tehnologije koja prožima svaki aspekt života? Koja je to pozitivna vizija života za čovječanstvo koja zahtjeva povećanje proizvodnje energije? Je li nam cilj sjevernoamerički način života proširiti na cijeli svijet? S obzirom na ono što donosi takav način života (ovisnost, depresiju, kronične bolesti, obiteljsko nasilje, bezumnu rutinu, kompulzivnu potrošnju itd.) možda bismo poželjeli dovesti u pitanje pretpostavku da će viša stopa potrošnje energije per capita rezultirati većim blagostanjem.
Još više zastrašuju takozvane tehnologije ‘slobodne energije’ za ekstrakciju energije iz polja nulte točke [ZPE- polje nulte točke je beskrajno neiscrpno energetsko polje koje je prisutno svugdje u svemiru]. Je li ta energija zaista besplatna? Kakvom neravnotežom u strukturi kozmosa može rezultirati preduboko posezanje za njom? Najzad, prvo za što smo iskoristili zadnji veliki skok tehnologije za dobivanje energije bila je Bomba.
Uređaji za eksploataciju slobodne energije danas su još uvijek izvan općeprihvaćene stvarnosti. To je sreća. Mislim da nismo spremni odgovorno ih koristiti. Možda će ostati nedostupni sve dok ne budemo spremni odgovorno ih koristiti.
Svaki tip izvora energije odgovara stanju svijesti i fazi civilizacije. Fosilna goriva odgovaraju stanju ekspanzije. Ona djeluju izgaranjem, proizvodeći male eksplozije koje šire zrak oko njih, njihove vlastite plinove ili paru. Ekspanzionistička svijest bila je primjerena za fazu rasta civilizacije. Također, fosilna goriva utjelovljuju odvajanje od prirode. Za razliku od energije drva ili životinja, ona dolaze iz područja izvan živog svijeta. Stoga se slažu s mentalitetom čovjeka koji kontrolira prirodu izvan sebe. Njihovo iscrpljivanje praćeno je iscrpljivanjem ovog vida civilizacije i ovog vida ljudskog bivanja općenito. Ono još uvijek nije završilo. Mi kao da pokušavamo produljiti ovu fazu uz pomoć solarne energije, energije vjetra i biogorivima koji čine isto što i fosilna goriva samo manje efikasno. Njihov stvarni potencijal iščekuje otkrića nedostupna mentalitetu odvojenosti.
Daleko veće energije koje bi možda mogle biti dostupne s novim tehnologijama bit će raspoložive tek kad civilizacija i njena prevladavajuća svijest uđu u novu fazu.
Danas se suočavamo sa dvije vrste ograničenja za daljnju uporabu fosilnih goriva. Ta ograničenja naizgled nisu povezana. Prvo je ograničenost zaliha kako se smanjuju lako dostupne naslage. Drugo je ekološki limit. No, obje se pojavljuju kao rezultat ignoriranja jedne druge vrste ograničenja, ograničenja koje prirodno nosi stav predanosti. Kada se savjesno upitamo da li određeni način korištenja energije služi životu i ljepoti, često puta odgovor će biti, Ne.
Približavanje ekoloških limita i limita zaliha ukazuje da je naše uzimanje preraslo naše davanje. Ali, tu je jedna apsolutno presudna točka – ako vas iznenađuje, molim vas, zastanite i razmislite o ovome što sam ovdje napisao: Ograničenje zaliha i ekološko opterećenje NE traže od nas da koristimo manje. Oni traže da koristimo drugačije. (A kada koristimo drugačije tada ćemo koristiti manje.) Upravo je predano korištenje energije ono što dovodi u ravnotežu primanje i davanje.
Kada to učinimo proći ćemo uvodnu kušnju i postat će nam dostupni novi izvori energije. Do tada nas niti jedan novi izum neće spasiti. Današnja dvostruka kriza, nedostatka energije i ekološkog kolapsa, stavlja nas u sve neugodniju poziciju, pitajući nas sve upornije: Tko želimo biti? Svemir u svojoj plemenitosti neće popustiti u pooštravanju stanja koje nas suočava sa tim izborom.
Puno od onoga što sam ovdje rekao primjenljivo je također na osobnu energiju. Mnogi od nas danas dostižu svoj limit. Stanje zvano burnout [pregorjevanje] odražava iscrpljivanje fosilnih goriva. Ali rješenje za burnout nije uzimanje više kave ili hrane ili uzimanje boljih dodataka prehrani. Niti je rješenje dalje raditi ono što radimo, samo malo manje. Jednako kao sa fosilnim gorivima: rješenje nije u intenziviranju frackinga da bi se dobilo više nafte niti u dopunjavanju nedostatka ‘obnovljivim izvorima’ niti u korištenju energije na isti način kao prije, samo manje (očuvanje). Burnout upozorava da je došlo vrijeme da svoju energiju usmjerimo drugačijim ciljevima. To ne znači da su stari ciljevi bili pogrešni nego da je došlo vrijeme za promjenu.
[1] Zamjena prirodnih ekosistema plantažama biogoriva pospješuje klimatsku nestabilnost budući da zdravi ekosistemi reguliraju vodene cikluse i hlade zemlju.
[2] To je također način razmišljanja revolucionara. Svaka tradicija prepreka je za novo društvo. Sve se mora pomesti i baciti u koš povijesti.