Joseph Brodsky: Govor na stadionu


Joseph Brodsky: Govor na stadionu
Govor na promociji studenata Sveučilišta Michigan u Ann Arboru 18. prosinca 1988. godine.

Život je igra s mnogo pravila, ali bez suca. Uči se više promatranjem nego čitanjem bilo koje knjige uključujući Bibliju. Nije onda čudo da je toliki igraju prljavo, da tako malo njih pobjeđuje, a toliki gube.

Ako se prisjetim svojih kolega i onoga što se događa sa studijskim programima diljem zemlje i ako imam na umu pritiske koje takozvani moderni svijet vrši na mlade onda osjećam nostalgiju za onima koji su sjedili na vašim mjestima prije više od tucet godina zato jer su bar neki od njih mogli citirati Deset zapovijedi, a poneki su čak znali nabrojati Sedam smrtnih grijeha. No što su poslije učinili s tim svojim dragocjenim znanjem, je li im ono pomoglo u igri, nemam pojma. Jedino čemu se mogu nadati jest da nam je dugoročno bolje ako nas vode pravila i tabui postavljeni od nekog totalno nedodirljivog nego isključivo krivični zakonik.
Budući da će vaš put najvjerojatnije biti prilično dug i budući da je ono za čime težite, pretpostavljam, dobar život u pristojnom svijetu, ne bi bilo zgoreg da se upoznate  s tim zapovijedima i tom listom grijehova. Sve zajedno ih je 17, a neki od njih se preklapaju. Naravno, mogli biste tvrditi da oni pripadaju vjerovanju s priličnim dosjeom nasilja. Ipak, u usporedbi s drugim vjerovanjima ovo ispada još najtolerantnije; vrijedno je vašeg truda, ako ni zbog čeg drugog onda zato jer je iznjedrilo društvo u kojem vi imate pravo dovoditi u pitanje ili osporavati njegovu vrijednost.
No, nisam ovdje kako bih veličao vrline bilo kojeg određenog vjerovanja ili filozofije niti uživam, kao što je izgleda slučaj s mnogima, u prilici da napadam moderni sustav obrazovanja ili vas, njegove navodne žrtve. Prije svega, ja vas ne smatram takvima. Napokon, na određenim poljima vaše znanje je neizmjerno superiorno mojemu ili bilo čijem iz moje generacije. Ja vas smatram mnoštvom mladih, razumno samoljubivih duša uoči vrlo dugog putovanja. Zadrhtim kad pomislim na njegovu duljinu i pitam se na koji bih vam način ja uopće mogao biti od koristi. Znam li ja nešto o životu što bi vama moglo biti od pomoći ili od važnosti i, ako je tako, ima li načina da vam prenesem tu informaciju?
Odgovor na prvo pitanje je, pretpostavljam, da – ne toliko zbog toga što je osoba moje dobi stekla pravo da nadmudri bilo koga od vas u egzistencijalnoj igri šaha, koliko jer je, po svoj prilici, umorna od prilično mnogo onih stvari kojima vi stremite. (Sam taj umor je nešto na što bi trebalo upozoriti mlade jer on je popratna odlika njihovog eventualnog uspjeha i neuspjeha;  takva vrsta znanja mogla bi im pomoći da više uživaju u onom prvom kao i da bolje podnesu ono drugo.) Što se tiče drugog pitanja, uistinu nisam siguran. Primjer prethodno spomenutih zapovijedi mogao bi obeshrabriti bilo kojeg govornika na promociji jer su same te zapovijedi bile obraćanje na promociji – doslovno je tako, moram reći. No, postoji prozirni zid između generacija, jedna ironična zavjesa, ako hoćete, providni veo potpuno neprobojan za iskustvo. U najboljem slučaju, prolazi tek poneki naputak.
Stoga, ovo što ćete upravo čuti smatrajte samo vršcima – nekoliko ledenjaka, ako mogu tako reći, a ne vrhom planine Sinaj. Ja nisam Mojsije niti ste vi biblijski Židovi; ovo je nekoliko nasumičnih bilješki naškrabanih na komadu žutog papira negdje u Kaliforniji – to nisu kamene ploče. Ignorirajte ih, ako želite, sumnjajte u njih, ako morate, zaboravite ih, ako ne možete drugačije: nema u njima ničeg zapovjednog. Ako vam nešto od toga posluži sada ili u vremenu koje dolazi, bit će mi drago. Ako ne, moj vas gnjev neće dostići.


(1) Sada i u vremenu koje dolazi, mislim da bi vam se isplatilo da se usredotočite na preciznost svog jezika. Pokušajte svoj vokabular izgraditi i tretirati kao što biste tretirali svoj tekući račun. Pažljivo pazite na njega i pokušajte povećati svoje prihode. Svrha ovdje nije povećati svoju elokventnost u spavaćoj sobi ili svoj profesionalni uspjeh – iako i to mogu biti posljedice – niti je svrha da se pretvorite u salonske mudrace. Svrha je da budete u stanju izraziti se potpuno i precizno koliko je to moguće; jednom riječju, svrha je vaša ravnoteža. Zbog toga jer nagomilavanje stvari neizrečenih, neartikuliranih ispravno, može rezultirati neurozom. Svakodnevno se mnogo toga događa našoj psihi; međutim, naš način izražavanja često ostaje isti. Artikulacija zaostaje za iskustvom. To nije dobro za psihu. Osjećaji, nijanse, misli, percepcije koje ostaju neimenovane, nesposobne da budu izgovorene, a nezadovoljne aproksimacijama, potiskuju se unutra i mogu dovesti do psihološke eksplozije ili implozije. Da biste to izbjegli ne morate se pretvoriti u knjiškog crva. Dovoljno je jednostavno nabaviti rječnik i čitati ga na dnevnoj bazi – ponovo i ponovo, zajedno s knjigama poezije. Rječnici su ipak od primarne su važnosti. Ima ih mnogo naokolo; neki čak dolaze s povećalom. Prilično su jeftini, no čak i oni najskuplji među njima (to su ti, opremljeni povećalom) koštaju manje od jednog jedinog posjeta psihijatru. Ako, ipak, krenete k jednom, idite sa simptomima ovisnika o rječniku.


(2) Sada i u vremenu koje dolazi, pokušajte biti blagi prema svojim roditeljima. Ako ovo za vaš ukus zvuči preblizu onom “Poštuj majku svoju i oca svojega”, neka tako bude. Sve što pokušavam reći jeste da probate ne buniti se protiv njih jer će oni, po svoj prilici, umrijeti prije vas, stoga se možete poštedjeti bar ovog izvora krivnje, ako ne tuge. Ako se morate buniti, bunite se protiv onih koji nisu lako ranjivi. Roditelji su previše bliska meta (usput, isto vrijedi za sestre, braću, žene ili muževe); razmak je toliki da ne možete promašiti. Pobuna protiv vlastitih roditelja, uz sve ono neću-ni-jednog-dinara-od-tebe, u suštini je ekstremno buržujska stvar jer buntovniku osigurava vrhunsku udobnost, u ovom slučaju mentalnu udobnost: udobnost vlastitih uvjerenja. Što kasnije krenete tim putem, što kasnije postanete mentalni buržuj, to jest, što dulje ostanete skeptični, sumnjičavi, intelektualno uznemireni, to bolje za vas.
S druge strane, naravno, ta stvar s ni-jednim-dinarom ima praktičnog smisla jer će vaši roditelji, po svoj prilici, sve što imaju ostaviti vama u nasljeđe pa će uspješni buntovnik završiti s cijelim nedirnutim bogatstvom – drugim riječima, pobuna je vrlo učinkovit način štednje. Kamata je, međutim, poražavajuća; rekao bih, bankrotirajuća.


(3) Pokušajte ne uzdati se previše u političare — ne toliko zbog toga jer su glupi i nepošteni, što je češće slučaj nego što nije, već zbog veličine njihova posla koji je prevelik čak i za najbolje među njima bez obzira na njihovu političku stranku, doktrinu, sustav ili program. Sve što oni mogu učiniti je, u najboljem slučaju, umanjiti socijalno zlo, a  ne iskorijeniti ga. Bez obzira koliko neko poboljšanje može biti bitno, govoreći etički uvijek će biti zanemarivo jer će uvijek biti onih –recimo, bar jedna osoba – koji neće imati koristi od tog poboljšanja. Svijet nije savršen; Zlatno doba nikada nije bilo niti će ga biti. Jedina stvar koja će se svijetu desiti jest da će postati veći tj. gušće naseljen, iako neće porasti veličinom. Bez obzira na obećanje čovjeka za kojeg glasate da će pravedno rezati kolač, veličina kolača neće porasti; ustvari, porcije će morati biti sve manje. U svijetlu toga – ili prije, u mraku toga – morate se pouzdati u vlastito kuhanje kod kuće, to jest, sami upravljati svijetom – bar onim njegovim dijelom koji vam je dostupan, koji je unutar vašeg radijusa.
No, čineći to, morate biti spremni na srcedrapajuće  saznanje da čak i taj vaš kolač neće biti dovoljan; morate se pripremiti da ćete vjerojatno blagovati razočaranje jednako koliko i zahvalnost. Najteža lekcija koju ovdje treba naučiti jest da u kuhinji budete čvrsti jer ako samo jednom poslužite taj kolač, stvorit ćete prilično mnogo očekivanja. Upitajte se možete li osigurati sigurnu zalihu tih kolača ili biste radije računali na političara? Koji god bio ishod ovog duhovnog samo-propitivanja – koliko god mislili da svijet može računati s vašom vještinom pečenja – možda biste smjesta mogli započeti inzistirajući da one korporacije, banke, škole, laboratoriji ili što već ne, gdje ćete jednom raditi i čije prostorije se ionako griju i nadziru dan i noć, dozvole beskućnicima da prenoće, sada kada je zima.


(4) Pokušajte se ne isticati, pokušajte biti skromni. Već nas je i ovako previše, a vrlo skoro bit će nas još mnogo više. Stoga će uspinjanje do svjetla pozornice morati biti na račun drugih koji se neće uspinjati. To što ćete morati nekome stati na prste ne znači da mu morate stajati na ramenima. Pored toga, sve što ćete vidjeti sa tog vidikovca je ljudsko more, plus one koji su, poput vas, zauzeli slične istaknute – a time i nesigurne – pozicije: one koji se nazivaju bogati i slavni. Sve u svemu, uvijek je pomalo neukusno biti bogatiji od sebi sličnih, tim više kada tih sličnih ima na milijarde. Ovome treba još dodati da bogatih i slavnih ovih dana također ima na gomile, da je tamo gore na vrhu velika gužva. Zato ako želite postati bogati ili slavni ili oboje, svakako krenite naprijed, no nemojte od toga raditi slona. Priželjkivati nešto što netko drugi ima znači proigrati svoju jedinstvenost; u drugu ruku, naravno, to potiče masovnu proizvodnju. No, budući da kroz život trčite samo jednom, jedino razumno bi bilo pokušati izbjeći najočitije klišée, uključujući ograničena izdanja. Pazite, naznakom ekskluzivnosti također gubite svoju jedinstvenost, da ne spominjemo da time umanjujete svoj osjećaj za realnost onoga što ste već postigli. Puno bolje nego pripadati bilo kojem klubu jest gurati se s mnoštvom onih koji s obzirom na svoj dohodak i svoj izgled predstavljaju – bar teoretski – neograničeni potencijal. Pokušajte više nalikovati na njih nego na one koji nisu poput njih; pokušajte nositi sivo. Mimikrija je zaštita individualnosti, ne njena predaja. Također bih vam savjetovao da stišate svoj glas, no bojim se da ćete pomisliti da sam otišao predaleko. Ipak, imajte na umu da uvijek postoji netko do vas, susjed. Nitko ne traži od vas da ga volite, no pokušajte ne povrijediti ga ili ne uvrijediti previše. Pokušajte pažljivo hodati preko njegovih prstiju; i, ako slučajno poželite njegovu ženu, sjetite se bar da to dokazuje vašu nesposobnost imaginacije, vaše nevjerovanje – ili nepoznavanje – neograničenog potencijala realnosti. Ako dođe do najgoreg, pokušajte se sjetiti iz kakvih daljina – od zvijezda, iz dubina univerzuma, možda s njegove suprotne strane – dolazi taj zahtjev da se to ne radi, kao i ta ideja da se susjeda voli ne manje od sama sebe. Možda zvijezde znaju više od vas o gravitaciji, kao i o usamljenosti; željne oči kakve već jesu.


(5) Po svaku cijenu pokušajte izbjeći prihvaćanje statusa žrtve. Od svih dijelova svoga tijela najviše pripazite na svoj kažiprst jer on je željan okrivljavanja. Ispruženi kažiprst je logo žrtve – suprotno od V–znaka za pobjedu – i sinonim je predaje. Bez obzira u kako gadnom stanju bili, pokušajte ne kriviti ništa i nikoga: povijest, državu, nadređene, rasu, roditelje, mjesečeve mijene, djetinjstvo, odvikavanje od pelena itd. Ponuda je golema i široka, a sama ta golemost i širina trebale bi biti dovoljna uvreda našoj inteligenciji da nas odvrate od toga da iz te ponude biramo. Onoga trenutka kada na nešto prebacujete krivicu, vi potkopavate svoju odluku da bilo što promijenite; moglo bi se čak tvrditi da taj prst žedan krivice tako divlje titra zbog toga jer odluka, prije svega, nikada nije ni bila dovoljno jaka. Napokon, status žrtve nije bez čari. On nalaže suosjećanje, daje pravo na razlikovanje, dok se cijele nacije i kontinenti griju u tami mentalnih ustupaka koji se oglašavaju pod nazivom savjest žrtve. Postoji cijela jedna kultura žrtve koja seže od privatnih savjetnika do međunarodnih zajmova. Unatoč javno proklamiranom cilju te mreže, njen neto rezultat je umanjivanje očekivanja već na pragu, tako da se sićušna prednost može predstaviti ili proglasiti glavnom prekretnicom. Naravno, to ima terapeutsko djelovanje i, uzimajući u obzir oskudicu svjetskih resursa, možda čak i higijensko, stoga, u želji za boljim identitetom, mogli bi ga prigrliti – no pokušajte mu odoljeti. Koliko god bili obilni i nepobitni dokazi da ste na strani gubitnika, negirajte ih sve dok ste pri zdravom razumu, sve dok vaše usne mogu izustiti “Ne”.
Sve u svemu, pokušajte poštovati život ne samo zbog njegovih ugodnosti, već također i zbog njegovih nedaća. One su dio igre, a ono što je dobro u vezi nedaće je da ona nije varka. Kad god ste u neprilici, u nekoj nevolji, na rubu očaja ili očajni, upamtite: to vam život govori na jedinom jeziku koji dobro poznaje. Drugim riječima, pokušajte biti pomalo mazohisti: bez trunčice mazohizma značenje života nije potpuno. Ako vam to imalo pomaže, pokušajte upamtiti da je ljudsko dostojanstvo apsolut, da ono nije fragmentarni pojam, da je nespojivo s duplim standardom, da njegova uravnoteženost proizlazi iz negiranja očitog. Ako vam se ova tvrdnja čini pomalo žestokom, razmislite bar o tome da prihvaćajući ulogu žrtve vi samo povećavate vakuum neodgovornosti koji demoni i demagozi tako vole popunjavati budući da osujećena volja nije poslastica za anđele.


(6) Svijet u koji upravo ulazite i u kojem ćete postojati, nema dobru reputaciju. Bolji je geografski nego povijesno i još je uvijek daleko privlačniji vizualno nego društveno. To nije lijepo mjesto, kao što ćete uskoro otkriti, a ja prilično sumnjam da će postati ljepše do trenutka kada ga budete ostavljali. Ipak, to je jedini svijet koji nam je na raspolaganju; ne postoji alternativa, a kad bi je i bilo, nema garancije da bi bila mnogo bolja od ovog. Tamo napolju je džungla, kao i pustinja, klizava padina, močvara itd – doslovno – no, što je još gore, i metaforički. Ipak, kao što je rekao Robert Frost, “Najbolji put napolje je uvijek kroz.” U jednoj drugoj pjesmi rekao je također da “biti društven znači znati praštati.” Upravo s nekoliko opaski u vezi tog ‘prolaženja kroz’ želio bih završiti.
Pokušajte ne obraćati pažnju na one koji će pokušati da vam život učine jadnim. Takvih će biti mnogou službenoj ulozi kao i onih samo-imenovanih. Trpite ih, ako im ne možete pobjeći, ali jednom kada ih se oslobodite, završite s njima u najkraćem mogućem vremenu. Više od svega, pokušajte izbjeći pričanje priča o njihovom nepravednom postupanju prema vama; izbjegavajte to bez obzira na prijemljivost publike. Takve priče produljit će postojanje vaših protivnika; oni najvjerojatnije računaju na vašu pričljivost i prenošenje vašeg iskustva drugima. Sam po sebi, niti jedan pojedinac nije vrijedan vježbe iz nepravde (ili s tim u vezi, pravde). Omjer jedan-na-jedan ne opravdava trud: odjek je taj koji se računa. To je glavni princip svakog tlačitelja, bilo da je sponzoriran od države ili samouk. Stoga zatomite ili utišajte odjek tako da ne dozvolite da neki događaj, bez obzira koliko bio neugodan ili presudan, prisvoji imalo više vremena no što je trebalo da se dogodi.
Značaj ili posljedica onoga što čini vaš neprijatelj proizlazi iz načina na koji vi reagirate. Stoga, projurite kroz ili pokraj njih kao da su žuto, a ne crveno, svjetlo na semaforu. Nemojte se na njima zadržavati mentalno ni verbalno; nemojte se uznositi praštanjem ili zaboravljanjem – al’ ako dođe mak na konac, prvo zaboravite. Na taj ćete način svoje moždane stanice poštedjeti mnogo beskorisne tjeskobe i napetosti; na taj način možda biste mogli čak i te tvrdoglave glupane spasiti od njih samih budući da je izglednije da budu zaboravljeni nego da im bude oprošteno. Zato okrenite kanal: vi ne možete ugasiti tu mrežu, ali joj bar možete smanjiti gledanost. Ovo rješenje vjerojatno neće usrećiti anđele, ali, će sigurno povrijediti demone, a za sada je to ono što je uistinu važno.

________________________________________

BIOGRAFIJA

Joseph Brodsky (1940. – 1996.) rođen je u Lenjingradu 1940. godine. Sa 15 godina napušta školu i radi u tvornici oružja. Radio je također kratko vrijeme u mrtvačnici i na brodu kao ložač. Sa 18 godina pridružio se timu geologa na putu duboko u Sibir i Centralnu Aziju. 1961. godine za vrijeme ekspedicije 9.000 milja daleko od Lenjingrada, Brodsky je odlučio vratiti se u rodni grad i posvetiti se pisanju poezije. U godinama koje su slijedile njegove su se pjesme čitale na tajnim literarnim okupljanjima i objavljivale u tajnim publikacijama. 1964. godine optužen je kao “društveni parazit” i osuđen je na pet godina teškog fizičkog rada od čega je odslužio 18 mjeseci. 1972. godine deportiran je iz Sovjetskog Saveza, a 1977. godine dobiva američko državljanstvo i postaje drugi gostujući pjesnik na sveučilištu University of Michigan. (Prvi je bio Robert Frost.) 1987. godine osvaja Nobelovu nagradu za književnost za “sveobuhvatno autorstvo prožeto jasnoćom misli i poetskom snagom”. 1991. godine proglašen je američkim laureatom poezije. Vjerovao je daje poezija prekrasna stvar koja bi se trebala prodavati u supermarketima zajedno s tabloidima. Bio je zgranut što izdavači ciljaju samo na univerzitetski obrazovane i bogate i isključuju fizičke radnike i seljake cijenama od 20$ naviše. “Smatram to apsurdnim i idiotskim i dugoročno tragičnim. Poezija je možda jedino osiguranje koje imamo protiv vulgarnosti ljudskog srca i trebala bi biti dostupna svima za malo novca. Antologije američke poezije trebale bi se nalaziti u hotelskim sobama poput Biblije. Bibliji to ne bi smetalo. Ne smeta ju što stoji pokraj telefonskog imenika.” Ustrajao je na tome i u vrijeme svoje smrti započinjao je raditi na projektu čiji je cilj bio svaku sobu u hotelima i motelima opskrbiti knjigom poezije.


Leave a Reply

Your email address will not be published.