Doba svjetlosti je mračno doba, drugi dio
- studeni 2022.
Do sada ste možda već čuli o rastućoj prijetnji ‘eko-fašizma’. Ako niste, uskoro ćete čuti jer broj ljudi koji upozorava na ovu alarmantnu opasnost izgleda eksponencijalno raste. U desnim i lijevim publikacijama, kao i svima ostalima, moći ćete čitati dugačka izlaganja o porijeklu i namjerama ovog zastrašujućeg pokreta koji izgleda pušta korijenje širom svijeta.
Ti tekstovi i članci mogli bi se lako spojiti u jedan, a ponekad kao da i jesu. Formula je uvijek ista i može se korisno primijeniti širom političkog spektra. Započnite govoreći o ‘rastućoj plimi autoritarizma’ diljem svijeta, što dokazuju ‘populizam’, Brexit, Georgia Meloni, Viktor Orban, Justin Trudeau, Donald Trump, Joe Biden ili bilo koji drugi lider koji vam se ne sviđa. Nastavite ispitivanjem kako se taj ‘rastući autoritarizam’ odražava na zaštitu okoliša, što dokazuju pokreti kao Just Stop Oil, Extinction Rebellion, Green New Deal, Great Reset, Bill Gates, Greta Thunberg ili [ovdje umetnite ime svog negativca].
Nakon toga, navedite povijesna nadahnuća tih novih zelenih autokrata: Ted Kaczyinski, Pentti Linkola i Dave Foreman bit će dovoljni za početak. Pročeprkajte po najbjednijim Internet kanalima i društvenim platformama i ‘razotkrijte’ par anonimiziranih avatara koji promoviraju međurasni rat u ime planete. Spomenite ubojicu iz Christchurcha. Često upotrijebite izraz ‘mračna struja’. Citirajte Murray Bookchina. Ubacite imena nekoliko prirodopisaca iz 1930.-tih koji su postali fašisti. Gunđajte zlokobno o ‘krvi i tlu’ i kako je Hitler bio vegetarijanac. Znate li da je u logoru Dachau postojao organski vrt? To vas tjera na razmišljanje. Ako imate sreće.
Stigavši dovde, možete prijeći na srž stvari: sumornim tonom deklamirati o novoj ‘prijetnji demokraciji’ koju predstavlja taj zloslutni pokret. Ovisno o tome odakle dolazite, sada možete objasniti kako ti novi eko-autokrati predstavljaju bilo [a] prijetnju našem bogodanom pravu da vozimo, rudarimo, proizvodimo, letimo, sagorijevamo naftu i slobodno uživamo u raskošima koje može pružiti samo Zapadni progres, ili [b] prijetnju različitosti, jednakosti, ljudskim pravima, LGBTQIA++ ljudima, izbjeglicama, ‘globalnoj pravdi’ i pravu žena da biraju. Na bilo koji način, zaključak će biti uglavnom isti: nespecificirani ali zlokobni poziv za više nadzora nad ‘problematičnim’ stavovima, više nastojanja na suprotstavljanju ‘radikalizaciji’, više ‘govora mržnje’ ili anti-prosvjednih zakona i vjerojatno više reguliranja Interneta. Radi sigurnosti svih nas, naravno.
Problem je, međutim, da je aktualni eko-fašizam znamenit uglavnom po svojoj odsutnosti. Na stranu mračni kutovi Interneta – na koncu, tamo možete naći svakakve ludosti – teško je pronaći jednog jedinog ‘eko fašista’ igdje u stvarnom svijetu. Nijedan javni intelektualac, nijedan pisac, nijedan filozof, nijedan političar, nijedan popularni pokret ne zagovara ništa slično. Mnogi ljudi dobivaju tu etiketu, naravno, – bez prefiksa, riječ ‘fašist’ bila je univerzalna besmislena uvreda desetljećima – no svi je odbacuju. Bio sam prisutan u i oko zelenih pokreta dugo vremena, ali nikada nisam sreo nekog eko-fašista, iako sam imao zadovoljstvo da me tako nazivaju.
Pa čemu onda sva ta strašna upozorenja? Padaju mi na pamet dva moguća objašnjenja.
Jedno je prilično izravno: postoji nešto u što nismo u stanju pogledati pa pokušavamo skrenuti pažnju sa toga vrišteći na ljude koji na to ukazuju. Stvar koju izbjegavamo je ona stvar koju smo običavali zvati ‘priroda’, a realnost sa koje pokušavamo skrenuti pažnju je činjenica da smo mi dio nje, živimo unutar nje i sve što radimo njoj radimo također sebi samima. Promijenite klimu tamo vani i ona se mijenja tu unutra. Potkopajte tlo, potkopali ste dušu. Zatrujte ocean, zatrovali ste svoju kulturu. Tako to funkcionira i to je ono s čime se sada suočavamo.
A s tim se ne možemo suočiti; čak ni oni među nama koji misle da mogu. Štogod mislili o našim politikama – a one su najvjerojatnije najmanje važna stvar o nama – mi nemamo pojma što činiti u vezi nadolazećeg završetka kratkog razdoblja obilja i ponovne pojave naoružanog i opasnog nečeg što smo si mogli dozvoliti da poričemo nekoliko desetljeća: ograničenja. Oni koji ukazuju na ta ograničenja – i koji napose ukazuju da bi upravo postojanje industrijskog modernog doba možda moglo biti uzrok problema s kojima se danas suočavamo – mogu očekivati da budu obasuti najgorim uvredama koje naša kultura može prizvati.
To je jedno objašnjenje za misteriozni uspon avetinjskih eko-fašista. No, ja mislim da možda postoji drugi uzrok. Taj je da se izraz ‘eko fašist’ sve više koristi kao etiketa za aktiviste za zaštitu okoliša pogrešne vrste: one koji nude viziju čovječanstva i prirode koja uključuje korijene, tradicije, malenost, jednostavnost, povratak prošlim načinima života, ili bilo koji drugi izazov modernom dobu Mašine. Za razliku od oprečne ispravne vrste zelenih: onih koji su moderni, globalni, progresivni i – najvažnije od svega – prijateljski nastrojeni prema napretku tehnološkog društva.
Prije skoro jednog desetljeća napisao sam esej pod naslovom Mračna ekologija o situaciji u pokretu za zaštitu okoliša. U njemu sam pisao o pojavi jedne tendencije u krugovima zelenih koju sam nazvao ‘neo-environmentalizam’. Neo-zeleni, koji su sebe radije nazivali ‘ekomodernisti’ – pojavili su se kao reakcija na tradicionalni zeleni pokret koji je u svom začetku bio relativno konzervativan, niskotehnološki i fokusiran na ljudska mjerila. Neo-zeleni su sve to odbacili kao nazadno, nepraktično i čak, opasno. ‘Novi environmentalizam’ objavili su u manifestima poput ovog ovdje, bio bi, kako bismo sada mogli reći, ‘odrastao’.
U ‘Mračnoj ekologiji’ neo-zelene sam opisao ovako:
Neo-environmentalisti izdvajaju se po svom stavu prema novim tehnologijama koje gotovo jednoznačno vide kao pozitivne. Civilizacija, priroda i ljudi mogu biti ‘spašeni’ jedino entuzijastičkim prihvaćanjem biotehnologije, sintetičke biologije, nuklearne energije, geoinženjeringa i bilo čega drugoga sa prefiksom ‘novo’ što ljuti Greenpeace. Tradicionalno fokusiranje zelenih na ‘ograničenja’ odbačeno je kao naivno. Mi smo sada, prema riječima Stewarta Branda, ‘kao Bogovi’ i moramo istupiti i prihvatiti svoju odgovornost za racionalno upravljanje planetom uz pomoć nove tehnologije predvođene prosvijetljenom znanošću …
Sranje je biti u pravu, kako, čini mi se, kažu klinci na Interwebu.
Otkako sam napisao taj esej, neo-zeleni su, kao što sam i predvidio, organizirali učinkovito korporativno preuzimanje većine pokreta za zaštitu okoliša. Primjeri onoga što bismo mogli nazvati Mašinski environmentalizam objeručke su prihvatili korporativni sektor, velike nevladine organizacije, globalne institucije i veći dio intelektualne klase, što se najviše očituje ‘Novim zelenim planovima (Green New Deals)’ koji niču kao gljive poslije kiše u svim kutovima zemaljske kugle. Istovremeno, što sam također sumorno predvidio, zeleni pokret rascjepkava se u tabore definirane stavovima prema intruzivnoj inovativnoj tehnologiji koje nameću Mašinski zeleni kao naša krajnja spasonosna sredstva.
U Velikoj Britaniji, na primjer, tu podjelu ilustriraju skorašnji stavovi prema najnovijoj knjizi zelenog pandita Georga Monbiota koja zagovara neo-zelenu viziju. Pod skromnim naslovom Regeneza, Monbiot, urbani intelektualac vegan, obrazlaže – na temelju, prirodno, ‘stručno recenzirane znanosti’ – ‘kraj glavnine poljoprivrede’ i zamjenu većeg dijela njene produkcije umjetno uzgojenom bakterijskom ‘hranom’ proizvedenom pomoću industrijske biotehnologije. Goleme površine zemlje sa koje su uklonjeni poljoprivrednici mogu tada biti ‘vraćene u divlje stanje’ (‘rewilded’) na razne načine koje odobrava Monbiot, koji se izgleda uglavnom odnose na uzgoj šuma kako bi stanovnici urbanih sredina, koji sve vrijeme provode online, vikendom odlazili na promatranje vukova.
Promovirajući visokotehnološki globalizirani prehrambeni sistem (vjerojatno pod nadzorom svjetske vlade za koju se prethodno zalagao) i ležerno pozivajući na uništenje temelja post-neolitičke ljudske civilizacije, Monbiot nudi savršeni primjer kako će izgledati neo-zelena budućnost: utopijska, hiper-urbana, tehnološka, racionalna i, prije svega, ‘učinkovita’. Ono što je sada važno, objašnjava on, je matematika:
Vrijeme je da postanemo opsjednuti brojevima. Trebamo uspoređivati prinose, uspoređivati korištenje zemlje, uspoređivati raznolikost i obilje biljnog i životinjskog svijeta, uspoređivati emisije, eroziju, zagađenje, troškove, inpute, prehrambenu vrijednost, u odnosu na svaki aspekt proizvodnje hrane.
Dobrodošli u svijet novih zelenih.
Zadnjih mjeseci pravi poljoprivrednici, koji su također i prvoklasni mislioci, okomili su se na Monbiotovu Mašinsku zelenu distopiju (Simoon Failie, Chris Smaje i John Lewis-Stempel nude neke od najboljih kritika), no iako možda mogu dobiti bitku, oni, bar za sada, gube rat. Industrijska biotehnologija pridružuje se rastućoj listi drugih ‘zelenih’ inovacija koje su smišljene da naš svijet mega-gradova i blještećih ekrana još više udalje od stvarnog svijeta.
Upravo prošlog mjeseca, inovativna finska kompanija za proizvodnju ‘solarne hrane’, koju Monbiot zagovara kao dio budućnosti hrane, dobila je EU dozvolu za ‘industrijsko korištenje relevantne infrastrukture u vrijednosnom lancu vodika’ kao dio ‘Evropskog zelenog plana’. Jednostavnim riječima, to znači da oni sada imaju dozvolu krenuti sa proizvodnjom svog novog ‘održivog proteina’. Kompanija kaže da je središte za proizvodnju te ‘neobične hrane’ – laboratorij pod nazivom ‘Factory 01’ – dio ‘revolucije hrane’ koja će po prvi puta u povijesti odvojiti proizvodnju hrane od zemlje, od poljoprivrednika koji je obrađuju i kulture koju ona stvara.Uzbuđeni poklonici već objašnjavaju kako će nam to omogućiti da jednog dana vlastitu hranu tiskamo 3D printerima. Već mi cure sline.
Stariji, okorjeliji zeleni, poput mene, pateći se pod jarmom pre-moderne senzibilnosti, zbog čega nevoljko jedemo mulj i živimo u čahurama, možda bi mogli imati osjećaj da je nešto krenulo jako po zlu s racionalizmom opsjednutim brojevima koji leži u podlozi te nove, korporativno orjentirane zelene tehnokracije. No, mi nemamo svoj vlastiti plan od pet točaka, i ne možemo stručno recenzirati svoju intuiciju, stoga naši prigovori nisu uvjerljivi nikome tko je važan. I sada kada su lokalisti, distributisti [pobornici jednake distribucije zemljišta], duboki ekolozi, neo-Luditi, seljaci, mali poljoprivrednici i svi ostali čija čovjeku primjerena vizija ustvari ometa juriš Napretka, prikladno označeni kao ‘eko fašisti’, sposobni smo tek vidjeti jedini legitimni oblik environmentalizma koji preostaje: globalizirano, tehnokratsko, ‘progresivno’ nastojanje na ‘održivosti’ pod vodstvom intelektualaca, poduzetnika i profesionalnih aktivista koji slijede Znanost putom koji slučajno vodi trijumfu Mašine.
Ranije ove godine napisao sam jedan članak istražujući zajedničke korijene navodno anti-kapitalističke ljevice i korporativnog svijeta. Oboje, tvrdim, imaju svoj zajednički izvor u svjetonazoru koji teži uklanjanju svih granica, ograničenja i limita:
Progresivno ljevičarstvo i korporativni kapitalizam nisu se toliko sjedinili koliko su se pokazali onakvima kakvi su uvijek i bili: varijante istog modernog ideala, formirani oko težnje negraničenom samoostvarenju u post-prirodnom svijetu. Kanadski filozof, crveni Torijevac, George Grant jednom je primijetio da ‘direktori General Motorsa i sljedbenici profesora Marcusea plove niz istu rijeku u različitim brodovima’. Ovih dana oni su napustili svoja zasebna plovila i jedre nizvodno u zajedničkoj super jahti, dok mi ostali zurimo i bacamo kamenje sa obale.
Zeleni pokret, odavno kooptiran od strane ljevice, sada biva kooptiran i od tehnokrata. Iz tog razloga neo-zelena (ili bismo trebali reći Soylent zelena [Soylent Green, američki film iz 1973.]) budućnost hrane ne može se promatrati izdvojeno. To je samo jedan aspekt šire pojave zvane ‘Četvrta industrijska revolucija’ – revolucija u kojoj Mašinski zeleni, svjesno ili ne, igraju ključnu ulogu.
Smišljena, kao i mnoge druge zarazne korporativne krilatice, na Svjetskom ekonomskom forumu 2015., Četvrta revolucija je način opisivanja našeg historijskog trenutka i nije loš sažetak stanja u kojem se nalazimo. U knjizi pod istim imenom, koju je iste godine objavio časopis Foreign Affairs kao prilog godišnjem okupljanju političara i biznis lidera u Davosu, a kojima se pridružio i pjevač Bono, neizbježni Klaus Schwab iznosi svoje argumente:
Stojimo na rubu tehnološke revolucije koja će temeljito promijeniti način na koji živimo, radimo i odnosimo se jedni prema drugima. U svojim razmjerima, dosegu i kompleksnosti, ta transformacija će biti drugačija od svega što je čovječanstvo doživjelo do sada. Još ne znamo kao će se ona odvijati, ali jedna stvar je jasna: odaziv na nju mora biti integriran i sveobuhvatan, uključujući sve sudionike globalnog poretka, od javnog i privatnog sektora do akademije i civilnog društva.
Schwab, čiji bi prozni stil mogao učiniti da invazija Marsovaca zvuči dosadno, nastavlja ukratko opisujući prethodne tri revolucije čovječanstva i dolazak ove koja slijedi:
Prva industrijska revolucija koristila je snagu vode i vodene pare za mehanizaciju proizvodnje. Druga je koristila električnu energiju za stvaranje masovne proizvodnje. Treća je koristila elektroničku i informatičku tehnologiju za automatiziranje proizvodnje. Četvrta industrijska revolucija sada se nadograđuje na Treću, digitalnu revoluciju koja se zbiva od sredine prošlog stoljeća. Nju karakterizira fuzija tehnologija koja zamagljuje granice između sfere fizičkog, digitalnog i biološkog.
Ostatak knjige, sastavljen od priloga raznih znanstvenika, inženjera, političara i filozofa, istražuje implikacije ovog ‘zamagljivanja granica’ između stvorenog i nestvorenog, prirodnog i umjetnog, divljeg i pripitomljenog. Sada kada prebivamo u ‘Antropocenu’, kako to vole nazivati neo-zeleni – sada kada smo, po formulaciji H. G. Wellsa, Ljudi kao bogovi – što namjeravamo prizvati gromovima i munjama koji naviru iz naših pravičnih i racionalnih prstiju?
Svi suradnici naglašavaju da je prevladavanje staromodne distinkcije između digitalnog i prirodnog, suština stvari. Neil Gershenfeld, na primjer, definira ‘revoluciju digitalne proizvodnje’ – one koja će uskoro proizvoditi naše laboratorijski uzgojene večere od bio-mulja – kao ‘sposobnost pretvaranja podataka u stvari i stvari u podatke’. Gershenfeld piše o potencijalnoj mogućnosti gradnje dronova domaće izrade koji će ‘izlijetati ravno iz printera’. Taj printer bi na koncu bio sposoban ‘izrađivati vlastite dijelove’ tako da bi tehnologija upotrebljena za izradu fizičkih stvari iz digitalnih podataka, i sama postala samoreplicirajuća. Svaki dom postao bi laboratorij koji može smućkati sve što poželi, od hamburgera do sex-lutaka.
Ova vrsta ‘distribuiranog rješenja’ (stvarni problem ostaje misteriozno nejasan) srž je nadolazećeg Interneta stvari, te njemu pridruženog Interneta tijela o kojem sam pisao prošlog prosinca. ‘Inteligentne’ zgrade, nosivi senzori, ugrađeni čipovi: prije šest godina, kad je ta knjiga napisana, te stvari su mogle izgledati radikalne. Danas se čini kao da su gotovo postale normalne. Dijelom je to zbog sveprisutnosti Amazonove Alexe, Smartphone aplikacija i beskonačnih poticajnih narativa o uzbudljivoj budućnosti koju gradi AI. A dijelom zbog toga što je pandemija Covida iskorištena kao probni rad za upravo onu vrstu tehnologije – digitalne putovnice, potkožni čipovi, digitalno praćenje stanovništva, kontrola medijski nametnutog narativa, ‘psihološko’ nagovaranje – koja nam se sada sve više prodaje kao sredstvo za ‘spas planete’. Nije slučajno da su jedni od najglasnijih zagovornika Mašinskog environmentalizma također fanatični pristaše biosigurnosnih državnih mjera za zaštitu od Covida. Trenirani smo da nam se sviđa ono što dolazi – ili da barem sliježemo ramenima i prihvaćamo neizbježnost toga.
Četvrta industrijska revolucija istražuje sve, od stvaranja umjetnog života pomoću sintetičke biologije (krivo: to se već dogodilo), digitalnih financija, editiranja gena, robotičkog morala,, ‘novog svjetskog poretka’ ‘drugog mašinskog doba’ i budućnosti gradova. Nisu svi koji tome doprinose idealisti u vezi toga što se odvija, ali svi se slažu da brzina kojom se to odvija oduzima dah. Ta ubrzana transformacija sigurno je jedan razlog što svijet izgleda tako nestabilan, zbunjujući i mahnit dok protječe 2020. godina. Sve što je čvrsto topi se u bajtove i transformira u podatke. Potom ih možete odštampati kod kuće u bilo kojem obliku koji poželite. Vidi: oslobađanje!
Ipak, možda je najvažniji aspekt Četvrte revolucije ono što se naziva ‘datafikacija’. Četvrto poglavlje u knjizi pod naslovom ‘Veliki podaci’ objašnjava da znanje koje je danas na raspolaganju svakome od nas na Internetu, nadmašuje ono što je bilo na raspolaganju u Velikoj aleksandrijskoj biblioteci, najvećem repozitoriju znanja drevnog svijeta. ‘Danas’, pjevaju autori, ‘postoji dovoljno informacija na svijetu da bi svaku živu osobu zapala količina 320 puta veća od onoga što je, prema historičarima, bilo pohranjeno u čitavoj aleksandrijskoj zbirci – približno 1.200 exabajta’.
No, količina nije sve, pojašnjavaju oni:
Velike podatke također karakterizira sposobnost da podacima prikažu mnoge aspekte svijeta koji nikada prije nisu bili kvantificirani; nazovimo to “datafikacijom”. Na primjer, lokacija je dataficirana, prvo izumom geografske dužine i širine, a u skorije vrijeme uz pomoć GPS satelitskih sistema. Riječi se tretiraju kao podaci kada kompjutori rudare po knjigama stvaranim soljećima. Čak i prijateljstva i “lajkovi” su dataficirani preko Facebooka.
Ovdje vidimo istu ‘opsjednutost brojkama’ koju George Monbiot zahtijeva od nas dok kontempliramo kako proizvesti našu hranu i živjeti u našem krajoliku, a to razotkriva izostavljanje/zaobilaženje između Mašinskog environmetalizma i tehnološke revolucije koju potiču elite, a čiji je on dio. Ono što možemo vidjeti je da oboje postižu svoje ciljeve kroz proces datafikacije: kvantificiranja svega. Obrazac stvarnosti biti će transformiran u bitove i bajtove, usporedbe i dobiti, brojeve i statistiku, sve dok se čak i romani i prijateljstva i livade i obiteljske večere u zimski suton ne budu mogli mjeriti i uspoređivati i ocjenjivati prema njihovom relativnom doprinosu učinkovitosti i održivosti.
Tu postoji jedan jaz u koju bismo trebali duboko zagledati jer dolje je nešto što moramo shvatiti. To je drevni jaz između onih koji objeručke prihvaćaju svjetonazor ‘datafikacije’ i onih kojima je on odbojan. To je vrlo stari svjetonazor – ‘datafikacija’ u obliku zbrojeva i pisanog jezika u kojem su oni zapisani jedan je od temelja civilizacije – i ja sumnjam da se ikada možemo od toga izliječiti jer označava granicu između dva načina gledanja na stvari. U svom zadnjem eseju pisao sam o njima kao o ratio i nous, no možemo ih jednostavno nazivati lijevi i desni mozak, mythos i logos ili – možda najjednostavnije – sveto i svjetovno.
Četvrta revolucija i Mašinski environmentalizam koji ona obuhvaća, nude nam duboko profanu viziju svijeta. Život po tom shvaćanju nije sveta stvar – što, na koncu, znači ‘sveto’? – nego tek jedan inženjerski izazov. To je nešto što se može proučavati, kvantificirati i stalno podešavati dok ne dođemo do najučinkovitije verzije, koja nabolje odgovara našim potrebama i dizajnirana je s ciljem postizanja maksimalne učinkovitosti, jednakosti i progresa.Svijet Velikih podataka je svijet u kojem nam oštroumna analiza Brojeva uvijek može pomoći da dođemo do ispravnog zaključka.
Sve to može biti učinjeno s najboljim namjerama (ili možda ne), no one stvari koje se ne mogu mjeriti će, naravno, biti izostavljene iz jednadžbe, a stvari koje se ne mogu mjeriti slučajno su baš one koje čine život. Ljubav. Bog. Mjesto. Kultura. Duboka tajna ljepote. Osjećaj ukorijenjenosti. Osjećaj za zemlju ili zajednicu ili kulturnu tradiciju ili tijek ljudske povijesti kroz generacije. Pjesma. Umjetnost. Oni će sve to uskoro ‘dataficirati’, nema sumnje u to, ili će pokušati. No, ona vrsta ljudi koja misli da je Velika aleksandrijska biblioteka sadržavala ‘exabajtove’ informacija, umjesto prikupljene plodove teško stečene mudrosti, izgubljena je i prije no što se lati svojih skupova podataka.
Ako ste se ikada zapitali zašto klimatske promjene tako apsolutno dominiraju zelenom debatom, do te mjere da se izostavljaju mnogi drugi problemi koji proizlaze iz industrijskog društva – masovno istrebljivanje, erozija tla, propast ljudskih kultura, zagađivanje oceana, dodajte dalje – onda je odgovor, ja mislim, ovdje. Klimatske promjene su problem pogodan za numerička pitanja i tehnokratske odgovore koji idu niz dlaku Mašinskoj kulturi. Štoviše, to je problem koji, gotovo po definiciji, mogu riješiti samo elite. Ako ne možete čitati ili razumijeti ‘recenziranu znanost’ onda ste otvoreni za zastrašivanje i ušutkivanje od onih koji to mogu, ili tvrde da mogu. A ti ljudi – proizašli, kao što svi zeleni ‘vodeći mislioci’ jesu, iz gornjih slojeva društva – donijet će sa sobom svjetonazor koji mase čovječanstva tretira kao stoku koju treba stjerati u održivi tor s nultom emisijom ugljika. Ako se pitate gdje ste već čuli tu priču, samo izvucite svoju prljavu staru masku za Covid. Sve će vam se vratiti kao plima.
Zanimljivo je da su i sami praoci Četvrte revolucije uznemireni u vezi toga kuda to vodi. Čak i Klaus Schwab, koji se ovih dana često lijeno prikazuje kao zlotvor iz filmova o Jamesu Bondu koji sa vrha vulkana poteže globalne konce, priznaje zbunjenost brzinom i razmjerima promjene i kako bi naše ‘suštinske ljudske sposobnosti poput suosjećanja i suradnje’ mogle erodirati uslijed dubokih pomaka poput ovih:
Četvrta industrijska revolucija napokon će promijeniti ne samo ono što radimo nego i ono što jesmo. Ona će utjecati na naš identitet i također na sve prijepore u vezi s tim: naš osjećaj privatnosti, naše poimanje vlasništva, naše obrasce konzumiranja, vrijeme koje posvećujemo radu i odmoru, kako razvijamo svoje karijere, gajimo svoje vještine, upoznajemo ljude i njegujemo odnose. Ona već mijenja naše zdravlje i vodi “kvantificiranom” sebstvu, i prije no što mislimo može dovesti do ljudskog proširenja [Human augmentation – povećanje čovjekovih sposobnosti uz pomoć medicine i tehnologije].
Čak i promovirajući to, Schwab vidi što dolazi. Google maps i Smartphone apps uvijek su predstavljali tek početak. Mi srljamo u Vrli novi svijet sveznajućih Smart domova i laboratorijski uzgojenog mulja za doručak, a svaki korak na tom putu bit će savršeno racionalno smislen. Svijet panoptikuma, prepravljen na nano razini zahvaljujući navodnim dobronamjernicima, leži upravo iza ugla. C. S. Lewis dobro je razumio tu zamku:
Od svih tiranija, tiranija iskreno nametnuta u ime dobrobiti svojih žrtava možda je najokrutnija. Bolje bi bilo živjeti pod gangsterskim tajkunima nego pod svemoćnim moralnim zanovijetalima. Okrutnost gangsterskog tajkuna može ponekad spavati, njegova pohlepa može u nekoj točki biti zasićena; ali oni koji nas muče za naše vlastito dobro, mučit će nas bez kraja, zato što to rade s odobrenjem vlastite savjesti.
Ono što revolucionari Četvrte revolucije kao da nikako ne mogu dokučiti je to da pitanje koje postavljamo oblikuje filozofiju koju razvijamo. Ako je vaše pitanje ‘kako možemo ukloniti sav taj atmosferski ugljik kako bismo izbjegli ono što ti kompjuterski modeli kažu da dolazi?’, tada vas odgovor jedino može voditi globalnoj tehnokraciji. Međutim, ako je pitanje koje postavljate: ‘kako možemo izgraditi živote koji nam nude značenje u pobratimstvu sa ostatkom prirode?’, tada možete biti usmjereni u potpuno drugačijem pravcu.
To je prva vrsta pitanja koju će Mašinsko društvo uvijek postavljati i uvijek će postojati beskonačna i sve brojnija opravdanja za to. Ekologija, jednakost,feminizam,demokracija, javno zdravlje, rast, sigurnost, rat protiv terorizma / droge / bilo čega; uvijek postoji razlog za Velike podatke (Big Data), tehno-sigurnosnu mrežu, Internet tijela (Internet of Bodies). Kontrola je uvijek nužna da bi se spriječilo veće zlo. Čak je i pokret koji je nekad dovodio u pitanje taj mračni način gledanja, danas kupljen i prodan od njega samog.
Najmanje dvije stotine godina mi smo potpuno podrivali temelje svih naših pretpostavki. Sada se svakim danom pojavljuju nove pukotine u gradnji. Možemo li ih zabrtviti laboratorijski uzgojenim eko-muljem i nadati se da se neće širiti? Mogu li Veliki podaci doći upomoć? Što možemo izmjeriti, srediti, nadgledati da nam pomogne da pobjegnemo od ovoga? Vi znate na što sam mislio, iako često poželim da nisam. Mi sada živimo u doba možda zadnjeg trijumfa Racionalnog čovjeka. Kula koju je sagradio gotovo dodiruje krov svijeta. Svaka stara priča može nam reći što će se zatim dogoditi.