The Convivial Society: Vol. 4, No. 8
- svibnja, 2023.
“Tiranija sitnih zadataka” i “odanost dnevnim zadacima”.
Postoje dva različita oblika života, čak različiti životni svjetovi koji vrebaju iz ove dvije fraze.
Evo prve fraze, “tiranija sitnih zadataka”, u kontekstu iz Tim Wu-ovog članka o tehnologijama za “uštedu vremena”:
“Problem je u tome da kako svaki pojedini zadatak postaje lakši, mi sve više zahtijevamo od sebe i od drugih. Umjesto manjeg broja teških zadataka (pisanje nekoliko dugačkih pisama) ostaje nam veća količina malih zadataka (pisanje stotina emailova). Nas progoni tiranija sitnih zadataka, pojedinačno jednostavnih, ali kolektivno opresivnih.”
Ovdje treba primijetiti kako se obavljanje legitimnih zadataka pretvara u tiraniju sitnih zadataka kada se izvršavanje zadataka podčini logici metode za uštedu vremena.
Evo druge fraze, “odanost dnevnim zadacima”, iz rasprave Alberta Bromanna o društvenim dimenzijama njegovanja ognjišta:
“To je bilo žarište, ognjište, mjesto gdje su se zajedno odvijali rad i dokolica obitelji i ono što je domu davalo središte. Njegova hladnoća označavala je jutro, a širenje njegove topline, početak dana. Članovima obitelji bili su dodijeljivani različiti zadaci koji su određivali njihovo mjesto u domaćinstvu. Majka je palila vatru, djeca su punila sanduk za drva, a otac je sjekao drva za vatru. To je cijeloj obitelji osiguravalo redovno fizičko sudjelovanje u ritmu godišnjih doba satkanih zajedno od prijeteće hladnoće i utješne topline, mirisa dima, iscrpljenosti od sječe i nošenja drva, podučavanja vještina i odanosti dnevnim zadacima.
Kad sam prvi puta napisao taj esej, pa čak i jučer kad sam ga revidirao, promakla mi je oprečnost ovih dviju fraza. No, naknadno mi je sinulo da nam kontrast između životnih stilova koje sugeriraju ove dvije fraze, mnogo govori o korijenima naše sve veće iscrpljenosti i nezadovoljstva. Vjerujem da u nekim slučajevima potpuno isti zadatak može biti doživljen i opisan bilo kao Wu-ova tiranija ili Borgmannova odanost. Ja ne želim podleći tiraniji sitnih zadataka. Ja ne želim živjeti da bih mogao pričati o svojoj odanosti dnevnim zadacima, ukoliko to ne podrazumijeva obavljanje zadataka koji opravdavaju takvu odanost. Ali u čemu je razlika?
Postoje najmanje dva načina razmišljanja o ovome. Prvi se odnosi na poredak izvan nas samih, a drugi na način na koji mi internaliziramo taj poredak.
Izvana, mi živimo unutar društvenih i materijalnih struktura koje nas uče da prigrlimo tehno-ekonomski imperativ u cilju optimiziranja svih aspekata iskustva brzine, pogodnosti i učinkovitosti. O mnogočemu mogli bismo raspravljati, ali jedna stvar koju većina nas uzima zdravo za gotovo je, da što god se može uraditi brže i učinkovitije, treba tako i učiniti. Koliko god napora može biti ušteđeno, treba ga uštediti. To je davni imperativ. Prije pedeset godina društveni kritičar Ivan Illich tvrdio je da “ljudi trebaju nove alate s kojima će raditi, radije nego alate koji će ‘raditi’ za njih”. Umjesto toga, Illich napominje, ‘stotinu godina pokušavali smo napraviti mašine koje rade za čovjeka i naučiti čovjeka da im služi.”
U okviru ovih premisa lako je shvatiti zašto je najpopularniji i najuvjerljiviji način za reklamiranje novih tehnologija tijekom cijelog prošlog stoljeća bio njihovo promoviranje kao “uštede vremena”. Trebao bih u nekom času reći, a sad je dobro vrijeme za to, da ja ne sugeriram da vrijeme i trud ne treba nikada “štediti”. Problem je što je “štednja” vremena i truda postala predodređena postavka i društveni imperativ. Umjesto mudrog prosuđivanja koji trud i vrijeme se mogu i moraju “štediti”, mi smo skloni neselektivno prihvaćati to obećanje.
Osim vrlo realnog pitanja, da li je bilo koje vrijeme ikada uistinu ušteđeno ili je, kao što je primijetio Wu, samo stvar u tome da se od nas očekuje sve više, postoji također još jedno pitanje, ono od kojeg nas se prešutno odvraća: Za što točno štedimo vrijeme?
Mislim da je implicitni odgovor uvijek nešto poput, “da bismo uživali u robama i uslugama potrošačkog kapitalizma”, kao da je to naše najveće poslanje kao ljudskih bića, ono što bi nam donijelo istinsku sreću i zadovoljstvo. No, to se nikada ne kaže baš na taj način niti mi to samima sebi ne govorimo na taj način. Umjesto toga, uvjeti ponude puno su mutniji i nespecifični. Najveći dio uvjeravanja, ako to možemo tako nazvati, odnosi se na način kako se prikazuju naši zadaci kad god se pojavi mašina ili sistem koji će ih obavljati umjesto nas. Odjednom, dotada častan rad postaje postaje “tlaka”, naporan rad koji je za neke možda predstavljao zadovoljstvo postaje nedovoljno “kreativan”. Smisao toga je da bismo možda mogli otključati neku višu sferu postojanja kad bismo samo usvojili učinkovitije metode ili svoje sudjelovanje u zadatku prepustili novoj tehnologiji. Tada i samo tada bili bismo u stanju raditi ono “što je zaista važno”, a to “što je zaista važno” uvijek je dovoljno nejasno da nam omogućuje da zamišljamo da te ciljeve odabiremo sami za sebe, a novi alati nam jednostavno daju moć da ih postignemo.
Zapravo, to je samo način kako nas nagovaraju da se odreknemo življenja. Kako je to opisao Lewis Mumford u svom eseju “Autokratske i demokratske metode” 1964. godine, “Pod izgovorm uštede napornog rada, krajnji cilj tih metoda je izmjestiti život, ili točnije, prenijeti atribute života na mašinu i mehanički kolektiv, dozvoljavajući da ostane samo onoliko organizma koliko ga se može kontrolirati i manipulirati.”
Unutar reda koji generira tiranija sitnih zadataka, ona koja privilegira učinkovitost i mami nas obećanjem uštede vremena radi neke maglovite više svrhe, ljudsko biće je vrijedno samo do onog stupnja do kojeg postaje mjesto automatizirane potrošnje i produktivnosti po narudžbi. A taj red koji to od nas zahtijeva, nikada ne biva zasićen. Za njegove svrhe vi nikada nećete dovoljno kupovati ni dovoljno proizvoditi. To je samohodna mašina za proizvodnju želje za stvarima koje samo ona može ponuditi.
Lewis Mumford, u svom eseju “Autokratske i demokratske metode”, opisao je tu dinamiku na najbolji mogući način:
Pogodba koju traže da potpišemo dobiva oblik sjajnog podmićivanja. Prema demokratsko-autoritarnom društvenom ugovoru, svaki član zajednice ima pravo na svaku materijalnu prednost, svaki intelektualni i emocionalni stimulus koji poželi, u količinama zasad jedva dovoljnim čak i za ograničenu manjinu: hranu, stanovanje, brzi transport, trenutačnu komunikaciju, medicinsku skrb, zabavu, obrazovanje. Ali pod jednim uvjetom: da ne smije tražiti nešto što sistem ne nudi, nego pristati da uzme sve što se nudi, propisno obrađeno i fabricirano, homogenizirano i izjednačeno, u točno onima količinama koje sistem, a ne osoba, zahtijeva. Kad se jednom netko odluči za sistem, ne preostaje mu nikakav drugi izbor. Jednom riječju, ako se netko odrekne svog izvornog života, autoritarne metode dat će mu zauzvrat onoliko života koliko se može mehanički stupnjevati, kvantitativno multiplicirati, kolektivno manipulirati i uvećati.
Taj vanjski red također potiče odgovarajući mod bivanja unutar nas samih. Mi počinjemo razumijevati vlastito iskustvo po logici tehno-ekonomskog reda. Vjerujemo da je naša vrijednost vezana za našu produktivnost. Mi ulazimo u neprijateljski odnos s vremenom. Razvijamo odbojnost prema odmoru. Zaboravljamo kako se igrati. Naši odnosi se instrumentaliziraju. Svijet za nas postaje, po nezaboravnoj frazi Hartmuta Rosae, ništa više do niza točaka agresije: “sve stvari koje treba srediti, izvršiti, savladati, završiti, razriješiti, maknuti sa spiska”. U tom modu uvijek ćemo posegnuti za obećanjem uštede vremena, koliko god bilo isprazno, i našim životom će vladati tiranija sitnih azdataka jer nikada nećemo raditi nešto što bi bilo samo sebi svrha. A to će biti zato jer red kojem prilagođavamo svoj unutarnji život je red kojim vladaju idoli, da se poslužimo religijskim konceptom, koje nimalo ne zanima naša dobrobit, idoli koji se odazivaju na imena Produktivnost, Optimizacija, Učinkovitost i Profit.
Pitanje je, stoga, sljedeće: kako ćemo odbaciti tu tiraniju i prigrliti umjesto toga oblik života koji će nam omogućiti da vjerodostojno govorimo o onome što je Borgmann nazvao odanost dnevnim zadacima?
Ja vjerujem da to započinje nizom odbijanja. Odbijanjem da se nepromišljeno pokorimo idolima. Možda nije u našoj moći da ih u potpunosti srušimo, no svakako im možemo uskratiti hipnotizirajući učinak koji mogu imati na našu moralnu imaginaciju. Možemo prepoznati ispraznost njihovih obećanja. Možemo uvidjeti što oni zaista jesu: besramni pokušaj da naše želje izjednače s ciljevima sistema koji za nas nimalo ne mari. Obećanje uštede vremena izgubit će svoj čar čim pretpostavke u njegovoj pozadini i vrijednosti koje su ga podržavale izgube svoj neprikosnoveni status. Kao i uvijek, potičem vas da si postavite jedno naoko glupo pitanje: Zašto bih trebao biti produktivan? Zašto bih nešto trebao raditi brže? Zašto je učinkovitost dobra? Možda ćete dobiti dobre, pozitivne odgovore. Možda ćete otkriti složeniju realnost koja od nas traži da razmišljamo više kritički i djelujemo opreznije.
Drugo, trebali bismo biti sumnjičavi prema pretpostavci da način na koji se nešto postiže nema važnosti i da je jedino stvarno važan kraj odnosno rezultat. Ova pretpostavka podržava uvjerenje da bilo koji dio procesa ili procedure može biti automatiziran ili eliminiran bez utjecanja ili ugrožavanja cjelovitosti cijelog poduhvata, dijelom stoga jer podrazumijeva vjerovanje da je jedino važan ishod procesa, a ne značenje procesa odnosno način na koji nas taj proces oblikuje.
Možda najvažnije od svega, mislim da bismo morali uvidjeti da sve te priče o automatiziranom radu i outsourcingu inteligencije skreću našu pažnju sa jednog elementa od najveće važnosti za čovječanstvo – skrbi. Skrb je ono što stvara mogućnost svrhovite akcije. Skrb je ono iz čega proizlazi konstruktivno znanje o svijetu i drugima. Skrb je na koncu ono što mijenja kvalitetu našeg sudjelovanja i djelovanja u svijetu tako da umjesto da ‘obavljamo stvari’, zaista živimo.
Obećanje outsourcinga i automatizacije i uređaja za uštedu vremena podrazumijeva slobodu da se bude nešto drugo od onog što bismo trebali biti. Oslobađanje koje nam se nudi jest oslobađanje od samog suosjećajnog sudjelovanja u svijetu i u našim zajednicama koje bi naše živote ispunilo značenjem i zadovoljstvom. Drugim riječima, obećanje oslobađanja drži nas u zamci tiranije sitnih zadataka navodeći nas da na stvari svakodnevnog života i običnih odnosa gledamo kao na prepreke u potrazi za nedostižnom višom svrhom, kao što je Kreativnost, Odmak, Fizičko i Duhovno Zdravlje, Samoaktualizacija, i slično. No, na taj način ispada da mi samo neprestano opslužujemo zahtjeve sistema koji ne želi ništa više do našu neprekidnu potrošnju i proizvodnju.
U okviru tog sistema i pod njegovim uvjetima, najbolje čemo učiniti ako tratimo što je moguće više vremena, usporimo kad nas potiču da ubrzamo, zanemarimo zahtjeve za mjerenjem i procijenjivanjem, naslađujemo se neučinkovitošću, da upamtimo, kao što je filozof Evan Selinger jednom rekao, da je “trud valuta skrbi”. A takav trud najbolje je ne “štediti” jer je naš život neodvojiv od naše skrbi.
Borgmannova “odanost dnevnim zadacima” u oštroj je suprotnosti s “tiranijom sitnih zadataka” upravo zato jer podrazumijeva odnos. Odanost, vjernost, očuvanje vjere. Je li moguće na naše zadatke gledati kao na način za očuvanje vjere – u naše susjede, u naše prijatelje, u našu obitelj, možda čak i u nas same? Možda nije. Onda se morao zapitati zašto uopće poduzimamo te zadatke, prije svega. Ali, ako ih možemo objasniti, trebali bismo razmotriti nije li njihovo obavljanje, zapravo, prepreka za neko ispunjenije, iako nejasno, stanje ljudskog bivanja ili je baš to bitna značajka ljudskog bivanja. Ako je poanta skrbiti i voljeti i očuvati vjeru, što onda dobivamo outsourcingom ili eliminiranjem upravo onih načina na koje smo pozvani da to radimo?