Paul Kingsnorth 24. studeni 2021.
(Prijevod teksta karikature: ‘Sredit ću te antivakseru!!’ ‘Covidstrike FPS igra godine’ ‘Kraljica ispod božićne jelke’)
Možda zato što sam Englez ili možda zbog mojih godina ili je to možda samo slijepa predrasuda, ali kad me probudi vijest da je austrijska vlada zatočila cijelu trećinu svog stanovništva proglasivši ih ‘opasnošću po javno zdravlje’, prođe me jeza.
Austrija, pomislim u sebi, ah.
Gledam novinske fotografije naoružanih, maskiranih, u crno obučenih policajaca kako zaustavljaju ljude na ulicama tražeći ih da pokažu digitalne dokumente, i čitam priče o drugima koji su uhapšeni jer su izašli iz svojih kuća više od jednom dnevno koliko je dopušteno, i slušam austrijske političare kako ponavljaju da će oni koji odbiju poslušati biti isključeni i stigmatizirani sve dok se ne povinuju. Onda gledam intervjue s ‘običnim ljudima’ koji kažu da su ‘antivakseri’ to i zaslužili. Neki od njih govore da bi ih trebalo zatvoriti, te neprijatelje naroda. U najboljem slučaju, ‘antivakseri’ su paranoični i dezinformirani. U najgorem su zlonamjerni i treba ih kazniti.
Par dana kasnije probudile su me nove vijesti iz Austrije: od sljedeće godine država će sve stanovnike prisilno cijepiti protiv covida, poništavajući njihovo pravo na ono što su određeni ljudi, koji su nedavno postali vrlo tihi, nazivali ‘tjelesna autonomija’.
Onda sam pogledao preko granice u Njemačku. Vidim da u Njemačkoj političari također razmatraju interniranje ‘skeptika cijepljenja’ i trenutno raspravljaju o prisilnom cijepljenju svih građana. Na kraju zime, kaže njemački osvježavajuće iskreni ministar zdravstva, Nijemci će biti ‘cijepljeni, izliječeni ili mrtvi.’ Očito ne postoji četvrta opcija.
U Njemačkoj su bili marljivi. Nedavno su u Hamburgu postavili zaštitne ograde kako bi odvojili Loše Necijepljene od Dobrih Cijepljenih na Božićnim sajmovima. Na otvorenom. Možda će također Dobre ljude opskrbiti kamenjem da ih bacaju preko ograde. Kad vidim karikature poput one na vrhu ove stranice, koja se nedavno pojavila u vodećim njemačkim novinama, mislim da to možda i nije tako daleko. Ovdje si je čovjek u fotelji kupio FPS video igru [first-person shooter game – pucačka igra iz prvog lica] u kojoj se može zabavljati ubijajući necijepljene. Bit će to, kaže karikaturista, ‘veliki hit ispod Božićne jelke’.
Ha ha ha, pomislim. Njemačka. Ograde. Interniranje. Prisilne injekcije. Naoružana policija. Skeniraj svoj kod. Ubij necijepljene.
Ha ha ha.
Ja sve to gledam iz Irske, zemlje koja ima najveću stopu procijepljenosti odraslog stanovništva u Zapadnoj Evropi, od preko 94% populacije. Istovremeno, zanimljivo je da mi također imamo jednu od najviših stopa zaraženosti u Zapadnoj Evropi. Vlada nije u stanju objasniti tu činjenicu, ali to je trend koji se nedavno pokazao i u nekim drugim visoko procijepljenim krajevima: Gibraltaru, Izraelu, Zapadnoj Flandriji. Visoka razina procijepljenosti izgleda ne korespondira s niskim razinama oboljelih: često je čak obrnuto.
U drugim dijelovima svijeta također se događaju čudne stvari. Afrika, na primjer. Populacija Afrike je najbrojnija, najbrže rastuća i materijalno najsiromašnija od svih kontinenata. Malo je vlada tamo koje si mogu priuštiti da za svoje ljude osiguraju skupa korporacijska cjepiva kojima smo mi na Zapadu opskrbili naš narod. Samo 6% afričke populacije je cijepljeno, a nacionalni sistemi zdravstvene skrbi jedva da postoje u mnogim dijelovima, ipak Svjetska zdravstvena organizacija opisuje taj kontinent kao ‘jednu od svjetskih regija najmanje pogođenih’ virusom. U stvari, bogatiji, ‘razvijeniji’ dijelovi svijeta izgleda da najviše trpe od pandemije.
Izgleda da nitko nije sposoban objasniti bilo što od toga, ali to nije promijenilo službeni smjer putovanja. U Irskoj, svakako, scenarij ostaje isti. Šest mjeseci smo živjeli s aparthejdom cijepljenih, s isključivanjem ‘necijepljenih’ iz većeg dijela društva, ali to nije imalo uspjeha. Stope zaraženosti strmoglavo rastu dolaskom zime – kao što je i očekivano za respiratorni virus. Nedavno nam je svima rečeno da radimo od kuće, a još jedan lockdown je pred nama. Pubovi i noćni klubovi smiju odnedavno raditi samo do ponoći. To je čudno jer je već mjesecima samo cijepljenima dozvoljen ulaz u njih, a neprestano nas uvjeravaju da je sigurno biti u blizini cijepljenih ljudi.
U časnom društvu sve bi to bilo predmet žustre javne rasprave. Gledali bismo znanstvenike različitih stavova kako otvoreno diskutiraju na televiziji, radiju i u novinama; stajališta svih vrsta objavljivana na društvenim medijima; novinare kako primjereno istražuju izvještaje o uspjesima cjepiva kao i o opasnostima od cjepiva; ozbiljna istraživanja alternativnih terapija; javne debate o ravnoteži između građanskih sloboda i javnog zdravlja i čak, što ‘javno zdravlje’ uopće znači. No to nismo vidjeli niti ćemo to vidjeti jer debata, kao i neslaganje, nije u modi. Mediji ovdje u Irskoj nisu postavili kritično pitanje nikome na vlasti barem osamnaest mjeseci. Googleovi algoritmi zauzeti su zakapanjem nezgodnih podatka, dok kanali na društvenim medijima, iz kojih većina ljudi preuzima svoje svjetonazore, uklanjaju ili gase kritična mišljenja, čak i ako ona dolaze od virologa ili urednika časopisa British Medical Journal.
Dan za danom budim se i pitam se: što se događa?
Internacija. Obavezno liječenje. Segregacija velikih dijelova društva. Masovna otpuštanja. Bučni medijski konsenzus. Sistemska cenzura neslaganja. Namjerno stvaranje klime straha i sumnje od strane države i tiska. Čime bi se uopće to moglo opravdati? Možda kombinacijom užasne pandemije koja ubija i osakaćuje zaražene i postojanjem sigurnog i pouzdanog lijeka koji dokazano sprečava njeno širenje. To je, naravno, ono kroz što mi prolazimo, kako nam je rečeno. To je Narativ.
No, do sada je već jasno da taj Narativ nije istinit. Covid-19 je gadna bolest koju treba uzeti ozbiljno, posebno oni koji su joj posebno podložni. Ali nije ni blizu dovoljno opasna – ako to išta može biti – da bi opravdala stvaranje globalne policijske države. Što se tiče cjepiva – pa, priznajmo tek to da je cijepljenje postalo tema o kojoj je praktički nemoguće diskutirati s imalo mirnoće i jasnoće, bar ne u javnosti. Kao i za svako drugo veliko sporno pitanje danas na Zapadu, mišljenja su podijeljena duž plemenskih linija i filtrirana kroz smrdljivu močvaru anti-društvenih medija, da bi čudovišna i iscijeđena izašla na svijetlo dana.
Često, u raspravi, ono o čemu ljudi misle da raspravljaju nije pravi predmet neslaganja, koji je dublji i često neizgovoren, ako je uopće shvaćen. Tako je i ovdje. Uzrok podjela koje su se otvorile u društvu u vezi covid cjepiva nisu zapravo uopće covid cjepiva: radi se o onome što cijepljenje simbolizira ovoga časa. Što znači biti ‘cijepljen’ ili ‘necijepljen’, siguran ili opasan, čist ili prljav, razuman ili neodgovoran, suglasan ili neovisan: to su pitanja o tome što znači biti dobar član društva, i čak što je društvo, a ona odjekuju kao dubinske mine ispod površine kulture.
To ne znači da površinska neslaganja nisu važna. Jesu. Postoji mnoštvo valjanih razloga za zabrinutost u vezi tih lijekova i njihova nametanja. Ovdje imamo jednu novu tehnologiju, do sada još nekorištenu u širokim razmjerima ili za ovu svrhu, odnosno za razvoj cjepiva koja se dijele milijunima čak prije no što su završena klinička ispitivanja. To je situacija bez presedana – kao što je i cijepljenje protiv respiratornog virusa u jeku pandemije, što može pogoršati situaciju prije nego je okončati, upozoravaju ozbiljni stručnjaci. Kompanije koje proizvode te stvari ostvaruju po satu profite isto tako bez presedana, a njihova duga povijest nepoštenja i prikrivanja plus činjenica da su zakonski imuni od bilo kakve odgovornosti za probleme uzrokovane tim cjepivima, onemogućava ozbiljno prihvaćanje njihovih uvjeravanja o sigurnosti. I kad svjedočimo aktivnoj državno/medijskoj kampanji protiv ranog liječenja bolesti – upravo obrnuto od onog što je svaki doktor učio u medicinskoj školi – zajedno s odbijanjem izvještavanja o ikakvim sve brojnijim dokazima o kratkoročnim nuspojavama, mora nam biti jasno da se događa nešto što se ne može objasniti pričom koju nam pričaju.
Zbog svih tih razloga i više, ja se nisam cijepio protiv covida i ne namjeravam. To me ne čini ‘antivakserom’ – kategorija koja je smišljena da se uklopi u aktualni narativ kulturološkog rata koji razdvaja dobre od loših ljudi i obje strane vodi u taj rat za demonizaciju drugog. Ja nisam protiv cijepljenja i sigurno ne zamišljam da imam pravo drugima govoriti što da rade sa svojim tijelom. Ne vjerujem da su raspoloživa cjepiva protiv covida neučinkovita – iako ne rade ono što nam je rečeno da rade – i mogu shvatiti brojne razloge da ih ljudi, pogotovo ranjivi ljudi, prihvate, ako to žele.
Pretpostavljam da bi čitatelji ovog eseja mogli naći argumente protiv moje odluke, ako to žele, a pretpostavljam i da bih ja našao protuargumente. To radi veliki dio svijeta otkada su ta cjepiva stupila na scenu. Svi bismo se mogli nabacivati stručno recenziranim studijama koje zapravo ne razumijemo, i sve bi one promašile cilj jer poanta nije u cjepivu. Poanta je u onome što ono simbolizira – i što se njime želi postići.
Ja sam pisac. Ja znam kako konstruirati priče. Ja znam što ih čini uspješnima ili neuspješnima i imam nos za priču koja ne drži vodu. Covid Narativ je upravo takva jedna priča. Dijelovi se ne uklapaju zajedno čak ni u vlastitim mjerilima. Nešto je krivo. Površina priče ne odražava ono što leži ispod. A ono što leži ispod je ono što me sada zanima.
Mi živimo u apokaliptičnim vremenima, u originalnom smislu grčke riječi apokalypsis: otkrivenje. Ono što leži na površini otkriva ono što je oduvijek ležalo ispod, no što je u normalnim vremenima skriveno od pogleda. Sada se sva radnja odigrava u podzemlju. Ispod argumenata za ili protiv cijepljenja, koje može i ne mora ispasti sigurno, lebdi nešto starije, dublje, sporije: nešto što za se ima sve vrijeme na svijetu. Neki veliki duh čiji je posao da upotrijebi ova razbijena vremena kako bi nam svima razotkrio ono što trebamo vidjeti: stvari skrivene još od utemeljenja modernog svijeta.
Covid je otkrivenje. Covid je ogolio pukotine u društvenom tkivu koje su uvijek bile tu, ali su se mogle ignorirati u boljim vremenima. Otkrio je suučesništvo tradicionalnih medija i moćnika iz Silikonske doline u organiziranju, nadgledanju i kontroli javne konverzacije. Potvrdio je lukavo nepoštenje političkih vođa i njihovu krajnju poslušnost korporacijskoj moći. Prokazao je ‘znanost’ kao kompromitiranu ideologiju kakva i jest.
Najviše od svega, razotkrio je autoritarnu crtu koja se skriva u mnogim ljudima, a koja uvijek izlazi na vidjelo u vremenima straha. Samo tokom prošlog mjeseca gledao sam medijske komentatore kako zazivaju cenzuriranje svojih političkih protivnika, profesore filozofije kako opravdavaju masovno interniranje i lobiste grupa za ljudska prava koji šute u vezi ‘covid putovnica’. Gledao sam kako politička ljevica otvoreno prelazi u autoritarni pokret, što je vjerojatno uvijek bila, i bezbrojne ‘liberale’ u kampanjama protiv slobode. I dok se ukidaju slobode jedna za drugom, gledao sam intelektualce kako to redom opravdavaju. Podsjećalo me to na ono što sam oduvijek znao: pamet nema veze s mudrošću.
U zadnje dvije godine naučio sam više o ljudskoj prirodi nego u prethodnih četrdeset i sedam. Naučio sam također i neke stvari o sebi koje mi se ne sviđaju naročito. Zamijetio sam da sam stalno u napasti da zauzimam jednu stranu: da osuđujem i okrivljujem one na drugoj strani spora – te ljude-ovce, te zlonamjerne neprijatelje Istine. Zamijetio sam svoju sklonost da tražim samo one izvore informacija koji potvrđuju moja uvjerenja. Otkrivenje nikada nije ugodno.
No, prije svega, covid apokalipsa otkrila mi je da je zastrašene ljude lako kontrolirati.
Kontrola: to priča je ovog vremena. Diljem svijeta vidimo prisvajanje prava na kontrolu vašeg i mog života od strane sila države u savezu sa silama korporativnog kapitala. A sve se to sažima u očigledni simbol našeg doba: QE kod na pametnom telefonu koji zastrašujućom brzinom i gotovo potajno postaje nova putovnica za posvemašnji ljudski život. Kao i uvijek, naša su se oruđa okrenula protiv nas. Još jedno otkrivenje: to, prije svega, nikada nisu ni bila naša oruđa. Mi smo bili njihovo.
Usred golemog jata spornih činjenica koje se vrtlože oko tog virusa poput žamora čvoraka, zatamnjujući nebo i unoseći pomutnju u naše umove, jedna se posebno ističe. To je jedna jedina činjenica koja probija rupu veličine katedrale u strategiji koju trenutno slijede vlade, a koja nudi letimičan pogled u kriptu. To je činjenica da ta cjepiva, bez obzira na njihovu učinkovitost u drugim domenama, ne sprečavaju prijenos virusa.
Samo ta činjenica – koja je odavno poznata, ali se jedva spominje – ruši argumente za covid-putovnice, segregaciju, zatvaranja ‘necijepljenih’ i sve slične mjere. Čak i ako vjerujete (ili se pravite da vjerujete) da je taj virus toliko opasan da opravdava radikalne nove oblike autoritarizma koji se pojavljuju oko nas – a ja sigurno ne vjerujem – ti oblici neće imati uspjeha ako ga cijepljeni kao i necijepljeni mogu jednako širiti; a znamo da mogu.
Što onda može biti opravdanje za sistem tehnološke kontrole i nadzora koji su se pojavili oko nas začudnom brzinom i lakoćom tokom prošle godine? I čime bi se mogla objasniti sličnost jezika kojim svjetske vlade objašnjavaju i opravdavaju taj sistem, koji su već mnogi usvojili na slične načine sa sličnom tehnologijom u sličnim vremenskim okvirima? Da su ‘necijepljeni’ opasnost po društvo i da se ‘cijepljeni’ moraju zaštititi od njih je izgovor. No, kako vidimo na terenu, u Irskoj, izgovor je neosnovan.
Kad bismo djelovali na temelju razuma, kao što navodno tvrdimo – kad bismo stvarno ‘slijedili Znanost’ – onda bismo demontirali te sisteme u ovom trenutku. Umjesto toga mi ulazimo dublje u njih. Nas kao stado gone prema budućnosti u kojoj će skeniranje koda kao dokaz da smo sigurni i poslušni članovi društva biti permanentno obilježje života, neupitno kao kreditna kartica ili vozačka dozvola. Mi idemo prema prisilnom obaveznom cijepljenju cijelog stanovništva – uključujući djecu – i zatvorskim kaznama za one koji odbiju. Do kraja zime mogli bismo živjeti u svijetu u kojem je država preuzela potpunu kontrolu nad našim tijelom, a naša jedina šansa da ostanemo aktivni članovi društva je pokoriti se svakom njihovom nalogu i pristati na neprestani digitalni nadzor kako bi dokazali svoju suglasnost.
Svatko tko je prije osamnaest mjeseci govorio da će ovo biti smjer puta kad je ovaj virus stigao u grad, bio bi otpisan kao paranoičan pristaša Davida Ickea. Ali tokom ovih osamnaest mjeseci mi smo lagano prešli sa ‘dva tjedna da se izravna krivulja’ na ‘obavezno cijepljenje da se izbjegne zatvor’. Prihvatili smo to kao normalno. Nismo postavljali pitanja. Oni koji izražavaju neslaganje bivaju cenzurirani, utišani, izvrgnuti prijetnjama i ruglu.
Čak i u trenutku dok sam pisao ovaj esej, situaciju u Njemačkoj i Austriji potiskuju vijesti Odozdo. Ovaj vikend australska vojska počela je ljude zaražene covidom prebacivati u kampove pod državnom upravom. Dijelovi Sjevernih teritorija Australije ušli su u ‘strogi lockdown’ za vrijeme kojeg nitko ne može napustiti svoju kuću ni iz kojeg razloga osim hitnih medicinskih postupaka. One koji su se zarazili virusom ili samo bili u kontaktu s nekim tko jeste, vojnici će sada prisilno ‘transferirati’ u kampove pod državnom upravom gdje će biti zadržani sve dok država ne donese odluku da su dovoljno sigurni da budu otpušteni.
Ti ‘objekti za obaveznu karantenu pod nadzorom’ koriste se još od prošle godine kao karantene za putnike koji ulaze u zemlju. Sada se koriste za ‘zadržavanje’ australskih građana. Vladinu najavu te mjere možete pogledati ovdje. A ovdje možete pogledati jednog drugog australskog političara kako žestoko osuđuje ‘necijepljene’ govoreći što bi im rado učinio. Ako vas nakon ovoga ne prožme jeza, onda ne znam što bih vam rekao.
Moja vlastita jeza svakodnevno je sve dublja. Ispod površine, dolje u onim dubinama, daleko od toga da sam ja jedini koji može vidjeti što je na pomolu. Narativ nije održiv, priča se ne zaokružuje, ali ipak radi svoj posao. Taj narativ je iskorišten kako bi se inicirala i opravdala neviđena autoritarna tehnokracija koja nas sve progoni bez naše suglasnosti, bez rasprave i bez prava da se iz nje isključimo.
U tom kratkom ali burnom razdoblju od samo dvije godine, to je ono što smo postali. Mi na Zapadu, koji smo desetljećima, ako ne stoljećima, ostatku svijeta držali lekcije o ‘slobodi’ i ponekad ih bombama pokušavali natjerati na prihvaćanje. Mi koji smo izmislili tu stvar zvanu ‘liberalizam’; mi koji je danas pokapamo. Nije trebalo mnogo, zar ne, da se naše riječi razotkriju kao šuplje?
Prije skoro deset godina napisao sam jedan esej pod naslovom Moment barkoda (The Barcode Moment) koji je objavljen u mojoj knjizi eseja Ispovijed oporavljenog borca za zaštitu okoliša (Confessions of a Recovering Environmentalist), a originalnu verziju u tri dijela možete pročitati ovdje, ovdje i ovdje. U njemu pišem o razvoju invazivnih tehnologija, a pitanje koje se postavlja je: gdje ćete povući crtu? Pokušao sam za sebe pronaći odgovor na to pitanje koje me mučilo godinama. U kojem trenutku smjer kretanja Mašine postaje toliko očigledan, toliko nepodnošljiv, toliko zastrašujući da više ne možete na njega pristati? Što je prijelomna točka? Za neke ljude su to bili pametni telefoni. Za neke su to možda bili društveni mediji. Ovih dana mislim da su stvarno pametni ljudi sišli sa vrtuljka nakon dial-up modema i tiho se povukli u šume.
U usporedbi s ovim, taj je esej bilo lako napisati. Prije deset godina drhtao sam pred prizorom Googleove nove Glass tehnologije koja je retrospektivno bila neka vrsta ranog prototipa za metaverse i pisao sam o tome što bi mogla nagovještavati. Ispada da je deset puta lakše pisati o budućoj tehnološkoj kontroli, koja je možda upravo iza ugla, nego pisati o njoj kad se manifestira oko nas.
No, to je ono što se danas događa. Tokom zadnjih šest mjeseci pisao sam o evoluciji goleme mreže tehnološke kontrole koju ja zovem Mašina: odakle je došla, što je pokreće i kako se manifestira u našoj kulturi i našim pojedinačnim životima. Planirao sam pisati o tome kako se manifestira ovdje i sada, u našoj politici, društvu i kulturi. Još uvijek bih to uradio, ali su me pretekla aktualna zbivanja. U vrijeme kada bih završio te eseje mi ćemo živjeti u vrlo drugačijem svijetu od onoga u kojem smo živjeli kada sam ih započeo. Mi već živimo u tom svijetu.
Covid pandemija pokazala se kao savršeno kontrolirani eksperiment za provedbu slijedeće faze u evoluciji Mašine. To je onaj dio slagalice koji je nedostajao i bez kojeg se slagalica ne može završiti. Narativ nema nikakvog smisla dok ne shvatimo da upravo gledamo novi radikalni oblik tehno-autoritarizma koji se odvija pred našim očima. To nije slučajnost i to nije privremeno. Zelene putovnice na pametnim telefonima u EU bile su predviđane još od 2018., ako ne i prije. Cijeli pandemijski scenarijo bio je osmišljen manje od godinu dana prije no što se dogodio. Tehnologija je bila spremna, a pritezanje zupčanika odavno predviđeno. Nedostajao je samo još događaj koji će biti okidač. Kao što sam napisao u svom zadnjem eseju ovdje, budućnost u društvu koje se urušava kombinacija je istovremenog sloma i restrikcija (breakdown and clampdown) Tako to počinje.
Nikakva teorija urote nije nužna da bi to bilo istina. To ne znači da virus nije stvaran ili opasan ili da Bill Gates želi u vas ugraditi mikročip (pa, možda i želi, ali to je zasebna priča …). Nikakvo tajno udruženje nema kontrolu nad svime. Ljudi koji imaju kontrolu – ili barem tome teže – vidljivi su prostim okom i tako već godinama, a većina nas to ne primjećuje ili ne mari. Previše smo zauzeti igrajući se igračkama koje su za nas napravili. A gdje je linija između Njih i Nas i koliko je zamagljena?
Ono što vidimo je uobičajeno djelovanje Mašine; čije sam tragove pratio kroz povijest zadnjih šest mjeseci. Mašina se koristi zbivanjima kako bi učvrstila svoju dominaciju. Ona kolonizira naša društva i naša tijela i naše umove. Ona prirodu nadomješta tehnologijom, a kulturu trgovinom. Ona nas pretvara u sastavne dijelove svoje operativne matrice i koristi naš strah za opravdavanje svog sve jačeg stiska. Kada smo uplašeni, mi pozdravljamo kontrolu, pozdravljamo autoritarizam, pozdravljamo jake vođe koji će Nas spasiti isključujući Njih. Mi se dobrovoljno odričemo svoje slobode u korist sigurnosti i na kraju ostajemo bez oboje. Naš strah vodi nas za ruku prema sljedećoj fazi našeg dugog puta od Zemlje prema umjetnom; sve dalje od ljudske slobode u digitalnu mrežu.
Možda ćete pomisliti da ovo zvuči pretjerano. Čak histerično. Prije samo par mjeseci mogao bih se složiti s vama. Prije godinu dana skoro sigurno bih se složio. Ali prije godinu dana nisam vidio ovo što vidim danas. Nisam vidio putovnice na pametnim telefonima, skenere QR koda, krotki pristanak javnosti, namjerno raspirivanje straha i mržnje od strane političkih vođa. Nisam vidio naredbe za obavezno cijepljenje. Nisam vidio covid kampove.
Sljedeći tjedan pisat ću još o tome što vidim da se zbiva i kuda to vodi. No, za sada dovoljno je reći da je moj osobni Moment cjepiva stigao. Tamo gdje sam nekad bio neodlučan, sada sam čvrsto zauzeo stav. Čak i kad bi me uvjerili da su ova cjepiva djelotvorna i sigurna, nikada ne bih tražio covid putovnicu niti se pomirio s tehnološkom segregacijom društva. Nikada ne bih mogao skenirati svoj QR kod bez da zadrhtim. Ja u tome ne mogu sudjelovati.
Svi mi imamo prijelomnu točku, i trebamo je svi imati jer to je način na koji naša ljudska intuicija vrišti da nešto nije u redu. Ovo je moja točka. Ja neću pristati na ovo što se događa. Neću opravdati ono što dolazi. Oduprijet ću se tome. Zauzet ću svoj stav.
Zanimljivo je da je baš zadnjih nekoliko dana, dok sam se ja borio kako da se izrazim na ovim stranicama, ogroman broj ljudi izašao je na ulice da kaže istu stvar: dosta. Kako raste pritisak, eksplozija se bliži. Nakon masovnih obustava rada i štrajkova u Sjedinjenim državama zadnjih tjedana, stotine tisuća ljudi širom Evrope počelo je izlaziti na ulice opirući se zatvaranju obruča techniuma. Mali je broj tih prosvjeda o kojima su izvijestili vodeći mediji – još jedna od onih činjenica koje bi, da je svijet ono što se pretvara da jest, zazvonile zvona za uzbunu, ali na koje smo otvrdnuli u ovo doba Spektakla.
Ali nešto se događa tamo napolju. Kao da je Moment cjepiva neka vrsta misaone forme nošene kroz zrak, lagano padajući po milijunima nas odjednom, poput nježne kiše. Ili možda više nalikuje magli koja se odjednom raščistila. Možda sve više ljudi uviđa da je ono što se događa danas Rubikon našeg doba. Ništa poslije ovog neće biti isto, a nije ni predviđeno da bude. Ukoliko ne želimo budućnost poput QR koda koji svjetluca preko ljudskog lica zauvijek, morat ćemo poduzeti nešto u vezi toga.