Hrvatski prijevod transkripta za video
Slavoj Žižek vs. svijet: Izbjeglice, konzervativizam i kulturalna inkompatibilnost
Big Think: Slavoj Žižek vs The World: Refugees, Conservatism, and Cultural Incompatibility 1. prosinca 2016.
Mi koji pokušavamo biti pristojni ljudi bombardirani smo nekom vrstom moralno političkog pritiska sa dvije strane: prvo je ona gora, naravno, ta anti-imigrantska populistička strana koja govori stvari kao: ‘zašto bismo uopće dozvolili ulaz izbjeglicama; to je njihova krivica; nevolja trećeg svijeta; i ovdje ima dovoljno siromašnih ljudi; oni dolaze iz druge civilizacije; to znači sukob’ i tako dalje i tako dalje. Dakle, cijelo vrijeme postoji taj pritisak: mi branimo svoj način života, izbjeglice ga remete. I zanimljivo je kako u nekim radikalnim desnim krugovima već imamo spremne nove teorije zavjere koje me uvijek fasciniraju svojom ludošću.
Prije par tjedana glavni slovenski – ja dolazim iz Slovenije – desničarski tjednik, nešto poput slovenskog Times Magazina, objavio je komentar koji je predstavljao divlji napad na Georga Sorosa, humanitarnog milijunaša, tvrdeći da je on najodvratnija, najpodlija i najopasnija osoba na svijetu danas, zato jer je Židov koji organizira muslimansku invaziju Europe. Momak koristi potpuno otvorene brutalne termine poput, ‘negroidne islamističke horde zauzimaju Europu’; tvrdeći da je židovski plan uništenje kršćanske Europe i da za to koriste Muslimane. Zašto mi se sviđa … nemojte me krivo razumjeti, mene ovo užasava, ali: Zašto mi se “sviđa” ova fantazija? Zato jer ide do kraja i spaja dvije različite razine teorija zavjere. Jedna razina je: muslimanska invazija Europe, a druga je antisemitizam. Mi obično mislimo da postoji nekakav sukob na Srednjem istoku između Palestinaca odnosno Muslimana i Židova. Ova teorija tvrdi da je to pseudo-konflikt kojim nas žele zavarati. U stvarnosti, čak i muslimanski teroristi, ISIS, oho! – to je tvorevina cionista da unište Europu. Na dobar stari fašistički ili staljinistički način – znate kako su fašisti govorili o plutokratskoj, boljševičkoj shemi – spojite suprotnosti i ispadne ovo. Dakle, da se ne izgubim, to je jedna ucjena.
No, stvari postaju mnogo problematičnije za neke liberalne ljevičare. Postoji druga ucjena, humanitarna ucjena – kao: ‘Jadni patnici imigranti dolaze u Europu očajni. Je li Europa još uvijek Europa? Da li gubi svoje srce? Kako možemo gledati sve te ljude koji pate?’ i tako dalje i tako dalje. Ja se u suštini, naravno, slažem s tim drugim stavom. Unatoč tome, mislim da postoji nešto strašno pogrešno u tom automatskom novom prevođenju [te krize] – ne želim to nazvati krizom, no kako god nazvali to što se događa s imigrantima – u čisto humanitarni problem koji je proizašao iz nečega tamo … mi to čak ne analiziramo pobliže. Stotine tisuća ljudi stiže i to je samo čisto humanitarno pitanje hoćemo li ih pustiti da uđu ili ne. Ja to dovodim u pitanje na svim razinama.
Prvo, potpuno sam spreman priznati – i to je čak ključno – da to nije jednostavno nešto grozno što se događa u Trećem svijetu, ili u ovom slučaju, na Srednjem istoku. Kao što to govorimo u Europi na svoj arogantni način: ‘Oni su zeznuli i sad bismo mi trebali platiti račun, ili što?’ Naravno da je Europa, i ne samo Europa … Mi smo duboko odgovorni za to. Pogledajte sve uzroke nastanka kriza tamo odakle dolaze izbjeglice. Iz Sjeverne … i ne samo iz Sjeverne Afrike, Libije i tako dalje. Mi Europljani zeznuli smo to vojnim intervencijama. Ne bi bilo ISIS-a, ne bi bilo izbjeglica iz Sirije ili Iraka da nije bilo američkih intervencija ili globalnog ili geopolitičkog sukoba između Rusije i Sjedinjenih država i drugih uključenih, Saudijske Arabije, Turske, Irana i tako dalje. Oni stoje iza građanskog rata u Siriji. Dakle, ponavljam, ne možemo reći: tamo postoji humanitarna kriza i samo je pitanje naše moralne simpatije hoćemo li ih primiti. Mi smo za njih duboko odgovorni. Prvo geopolitički, a na dubljoj razini ekonomski.
Okrutni direktni kolonijalizam je više manje završio, ali ekonomski neokolonijalizam na neki je način jači no ikada prije. Znamo kako velike zapadne, i ne samo zapadne nego i druge sile, uništavaju lokalnu poljoprivredu i tako dalje i tako dalje. To su stvari o kojima ne čitamo mnogo, no jeste li svjesni što se danas događa? Čak i u nekim afričkim zemljama gdje vlada glad, poput Etiopije, zapadne kompanije – u ovom slučaju drago mi je da mogu reći da to nisu uobičajeni krivci: Europa i Sjedinjene države, prije su to neke bogate arapske zemlje kao Saudijska Arabija i neke azijske zemlje kao Južna Koreja i tako dalje – one kupuju gigantske dijelove tih zemalja za agrarno iskorištavanje, uzgoj industrijskih kultura i tako dalje, i tako dalje … s milijunima ljudi koji mogu biti zaposleni neko vrijeme, dok proizvodnja još uvijek teče, no kad dođe do krize sve je kaotično. Dakle, za mene simbol današnjeg svijeta – a tipično je da govorimo o svim krizama, a o ovoj krizi jako malo čitamo – jest Republika Kongo, možda jedna od najbogatijih zemalja na svijetu što se tiče prirodnih resursa. Ali to je nepostojeća zemlja; središnja vlada ne funkcionira, lokalni ratni vođe vladaju, sve to u direktnoj povezanosti sa stranim kompanijama i izvozom dragocjenih metala i tako dalje i tako dalje.
Dakle, ponavljam, to je situacija iz koje su proizašle izbjeglice. A sada, ako išta, situacija postaje još gora. Svi mi gajimo simpatije za situaciju od prije 20 godina u Sarajevu, u bivšoj Jugoslaviji, velikom gradu gdje je stotine tisuća ljudi bilo pod opsadom kao u srednjem vijeku. Dobro, ali ono što se danas događa u Aleppu čak je i gore na neki način. To je zaista veliki grad od skoro dva milijuna ljudi i bar bismo iz egotizma trebali više brinuti. Jesmo li svjesni kakva se nova eksplozivna izbjeglička kriza tamo sprema? Zato, ponavljam, ja sve to razumijem.
S druge strane, a sad dolazi onaj problematični dio, ja ne vjerujem, prvo: da smo mi jedini krivci. Zato jer nismo tu samo mi: zapadni Europljani, Amerikanci i Arapi. Postoji mega klasna podjela na bogate zemlje i siromašne zemlje, korupcija među samim Arapima. I, kao što su neki istaknuli, ne možete samo jednostavno reći … Znate mnogi lijevi liberali uživaju u tome, osjećaju neku vrstu perverznog užitka da kada god dođe do krize u zemljama Trećeg svijeta, oni će uvijek nekako dokazati da je to naša odgovornost. Ima nešto tako patronizirajuće u tome; kao da su čak previše glupi, svi ti Arapi ili crni Afrikanci, da bi bili stvarno zli. Ako učine nešto katastrofično – aaa – samo smo mi dovoljno veliki, čak i u smislu zla, da to učinimo.
Uzmimo, dakle, ovakav slučaj. Postavimo si jedno jednostavno pitanje koje neki ljudi ne vole postavljati: nisu li oni koji su neposredno ispod velike krizne regije, Sirije, Iraka …, nije li tamo nekoliko arapskih muslimanskih zemalja koje su među najbogatijima na svijetu? Uzmite Qatar, gdje kontroliraju vlastitu Al Jazeera agenciju koja cijelo vrijeme naglašava stradanja imigranata i tako dalje. Qatar se obično ubraja među prve tri zemlje s najvećim prihodom per capita, među najbogatije zemlje na svijetu … redoslijed je: Lichtenstein u Europi, Qatar pa Singapur … Znate li koliko su izbjeglica oni primili? Niti jednog. Svi oni: Saudijska Arabija, Kuwait, Qatar, Emirati – niti jednog. Samo su siromašne zemlje preplavljene njima. Zato mislim da ta pitanja ne bi smjela biti tabu, pitanja poput: koja se međunarodna geopolitička igra ovdje igra? To je prva točka.
Druga točka, takozvani muslimanski fundamentalizam. Znate, ne bismo smjeli jednostavno reći – naravno, ja ne osuđujem to na rasistički način – ali također nije dovoljno reći: ‘u redu, to je samo reakcija na zapadni imperijalizam’, pa smo automatski opet mi krivi. Naravno da je to reakcija, ali, slušajte, dopustite mi da povučem paralelu. I Hitler je također bio samo reakcija na okrutni zapadni imperijalizam, na ponašanje prema Njemačkoj nakon Prvog svjetskog rata. Potpuno je jasno da je u tom smislu Zapadna Europa – Engleska, Francuska – da su bile odgovorne za Hitlera. No, to ne znači da su bile u krivu kad su se kasnije borile protiv njega. A ovdje vrijedi isto. Arapi su bili eksploatirani i sve to … ali unatoč tome, muslimanski fundamentalizam nije jednostavno samo čista pasivna reakcija na tešku nevolju. To je ipak svjesni izbor. To je određena aktivna politika. U strogom smislu to je način reagiranja na, što? Na modernu krizu. Zato je za mene – umjesto prihvaćanja tih službenih koordinata: s jedne strane mi, popustljivo zapadno društvo, s druge strane zločesti fundamentalisti – radikalnije pitanje: što je fundamentalizam danas? U kom smislu je on generiran unutarnjim suprotnostima globalnog kapitalizma?
Čak i u Sjedinjenim državama, vjerojatno znate, to je jednostavno … nije to neka velika teorija, ali je odlična knjiga Thomasa Franka, ‘Što se dogodilo u Kansasu’. To je zagonetka: Kansas, koji je preko jednog stoljeća bio istinski napredna američka država s kampanjama protiv ropstva i tako dalje, zadnjih 30 do 40 godina postao je sama kolijevka novog kršćanskog fundamentalizma. Ako pogledate broj fundamentalista u Sjedinjenim državama, on je otprilike isti u postotku – oko tri do četiri posto – kao i broj radikalnih fundamentalista u arapskim zemljama.
Prvo bismo problemu trebali pristupiti na ovaj fundamentalniji način, ne jednostavno okrivljavati islam. Islam jeste problematična religija, no svaka je religija problematična. Ja mislim da mi danas živimo u eri – ne bojim se govoriti kao lijevi moralni konzervativac – u eri etičkog propadanja, dezintegracije etičke supstance, gdje se stvari, koje su bile jednostavno nezamislive prije par desetljeća, mogu danas izreći ili činiti.
Uzmimo kao primjer državu koja se hvali da predstavlja jedini otok razuma na tom području, na Srednjem istoku. Da li znate da je prije dva-tri mjeseca najviši vjerski vojni autoritet te zemlje izjavio – provjerio sam to kod prijatelja, to nije izmišljotina, to je istina – da kada vojska njihove zemlje okupira tuđu zemlju, vojnici imaju pravo silovati tamošnje lokalne žene. Sad biste vi rekli: tko je bio taj ISIS-ovac? Ne, bio je to velik rabin IDF-a, izraelskih obrambenih snaga. Židovi su – uz sve moje neslaganje s politikom njihove vlade danas – oni su vodeći ljudi civilizacije, ali čak i oni su dio tog propadanja.
Dakle, da ne izgubim nit, prva stvar koju treba učiniti s izbjeglicama jeste smjestiti ih u tu globalnu ekonomsko-ideološku političku situaciju. Druga je, međutim, ne raditi tabu od činjenice da nisu svi oni samo pasivne žrtve. Ovdje ne mislim na izbjeglice kao takve, već na one među njima koji su očito fundamentalisti i mi bismo trebali otvoreno raspravljati o tim pitanjima. Treća stvar – a to je možda srž nesporazuma zbog kojeg me ljudi napadaju – treća točka je u tome da smo mi skloni zaboraviti da svi mi nismo samo apstraktni slobodni individualni građani svijeta, mi zaista živimo kao dio konkretnih zajednica s određenim načinima života koji su usredotočeni upravo na načine zabavljanja, na načine reguliranja seksualnih odnosa i sve to. To je sama srž zajednice i mi se tu razlikujemo. Stoga ne bismo smjeli izbjegavati sva ta pitanja o …
Na primjer, Arapi muslimani koji ulaze u Europu, oni dolaze sa svojim običajima. I, u redu, politički korektno je reći: trebali bismo njima ostaviti njihove običaje, mi imamo svoje običaje; trebali bismo se uzdići iznad tih razlika i brinuti samo o fundamentalnoj jednakosti, ljudskim pravima i tako dalje. Ja tvrdim da to ne funkcionira jer ljudska prava su univerzalne vrijednosti koje se nikada ne mogu apstraktno uzdići iznad konkretnih načina života. Poput primjera koje imate u Njemačkoj o kojima sam pisao u svojoj knjizi. Preko 2000 djevojaka godišnje, djevojaka iz imigrantskih obitelji koje idu u redovne njemačke srednje škole, bježi od kuće jer su zavedene zapadnjačkim načinom života, posjećuju noćne klubove, imaju njemačke momke i tako dalje. I onda njihove obitelji vrše pritisak na njih – znamo u kojem smislu – i one onda bježe i traže utočište u policiji. Znate li da u Njemačkoj imaju već preko 20 sigurnih kuća u kojima te djevojke dobivaju lažne identifikacijske dokumente i tako dalje. I naravno, muslimanska zajednica protestira: vi uništavate naš način života. Budimo iskreni, na neki način oni su u pravu. Ne možete muslimanskoj zajednici nametati naše zapadno poimanje slobode žena na odabir seksualnog partnera i tvrditi: ‘mi poštujemo vaš način života.’ Način na koji obitelj tretira ženu osnovna je komponenta njihovog načina života. Ja ne kažem da postoji jednostavno rješenje za ovo, samo kažem da je ovaj problem stvaran.
No, također znam da se muslimanska netolerantnost često preuveličava. Mnogo se priča i o netolerantnosti zapadnjaka prema muslimanima, no postoji i druga strana priče. Na primjer – ovo sam saznao od ljevičara u Berlinu, u Švedskoj, u Danskoj i u Nizozemskoj – muslimanske zajednice napadaju gay parade ili javno pokazivanje homoseksualnosti i tako dalje. Dakle, vidite na što mislim: ono za što se jednostavno zalažem nije, naravno da nije, tiraniziranje imigranata u ime naših zapadnih standarda, no nadam se da ćete priznati da moramo postaviti određenu granicu. A to je teška granica, ona se mora uvijek iznova dogovarati. Kao na primjer kada djevojku koja ne želi nositi veo obitelj prisili da nosi veo i ona se obrati njemačkoj policiji i žali se. Tada morate odlučiti hoćete li reći: ‘Ne, to je njihov problem’ ili ćete reći: ‘Ne, mi poštujemo određeno shvaćanje ženske slobode, njihova prava, mi to nećemo tolerirati.’ Štogod učinili bit će jako bolno.
Ja tvrdim ovo: ako ne pristupimo ovim temama otvoreno u javnoj raspravi, tada samo hranimo anti-imigrantske populističke rasiste i za deset, dvadeset godina imat ćemo jezivu Europu u kojoj će dominantnu snagu predstavljati anti-imigrantski populisti.
I zato ponavljam, moj stav nije: mi smo inkompatibilni s imigrantima, ne puštajmo ih u Europu. Ne, štoviše, možemo imati još više imigranata. Ali bezuvjetno moramo razgovarati o ovim problemima na otvoren način, a ne ignorirati ih. Ignoriranje ovih problema znači da ostavljamo otvoren prostor za anti-imigrantske populiste i onda imate tu krajnju katastrofu doslovno podijeljenih nacija gdje je stav liberalne ljevice … kojoj ako samo spomenete ove probleme, oni tvrde: ‘Ne, to je anti-imigrantski islamofobni rasizam, to su pseudo-problemi.’ Ne, obični ljudi proživljavaju ove probleme i mi se također moramo njima baviti.
Ja ovdje ne govorim kao desničarski populista, baš suprotno … ako se mogu na brzinu prebaciti na američku politiku: iako znam da ne bismo smjeli previše očekivati od Bernie Sandersa, no, gajim poštovanje prema Bernie Sandersu zato jer je za jedan napredni projekt mobilizirao upravo one obične, male, napola osiromašene poljoprivrednike i radnike koji u idealnom slučaju glasaju za novu populističku republikanski desnicu. Bernie Sanders otvorio je teren za progresivnu stvar ljevice izvan svih tih akademskih, LGBT … i uključio je također obične, osiromašene ljude koji su idealan plijen desničarskih populista. Za mene, sve politički ovisi o tome.
Mi danas imamo dvije borbe koje, nažalost, nisu dovoljno udružene. Jedna borba predstavlja sve te borbe protiv seksizma … za prava homoseksualaca, a druga borba je borba za siromašne, ekonomska borba, Treći svijet i tako dalje. A najtragičnija stvar je – o tome pišem u svojoj knjizi – nadam se da ste zamijetili, kada zemlje Trećeg svijeta zagovaraju kontroliranje žena, homofobiju i tako dalje, kao dio svog anti-kolonijalizma. Apsurdni primjer toga je Mugabe koji se za to otvoreno zalaže. No, to imate u Keniji i svim tim zemljama gdje se otvoreno odbacuje sam pojam ženskih prava, prava homoseksualaca, kao neokolonijalistička strategija rušenja njihovih lokalnih zajednica, uništavanja lokalnog načina života. No, ako ovaj problem ne bude riješen, ako budemo uhvaćeni u našoj politički korektnoj borbi protiv diskriminacije, a to držimo podalje od osnovnih ekonomsko-socijalnih borbi, tada smo osuđeni na propast. ____________________________________________________________________________________
Slavoj Žižek je slovenski filozof, profesor na European Graduate School, međunarodni direktor Birkbeck Instituta za društvene znanosti, Birkbeck College, University of London, i viši istraživač na Institutu za sociologiju Sveučilišta u Ljubljani, te predsjednik Društva teorijskih psihoanalitičara u Ljubljani. Kao profesor gostovao je na sveučilištima u Chicagu, Columbiji, na London Consortium, Princeton University, The New School, University of Minnesota, California i Michigan. Član je Slovenske akademije znanosti i umjetnosti od 2005. godine. Kao socijalni teoretičar postigao je međunarodno priznanje nakon što je objavljena njegova prva knjiga na engleskom The Sublime Object of Ideology godine 1989. Najnovija knjiga Slavoja Žižeka Izbjeglice, teror i druge nevolje sa susjedima: Protiv dvostruke ucjene (Refugees, Terror and Other Troubles with the Neighbors: Against the Double Blackmail).
Ian Parker, britanski psiholog i psihoanalitičar, tvrdi da ne postoji Žižekov sistem u filozofiji jer nas Žižek sa svim svojim nedosljednostima pokušava natjerati da više razmišljamo o tome koliko smo spremni vjerovati i prihvatiti učenje jednog autora (Parker, 2004). Sam Žižek brani Jacquesa Lacana koji neprekidno usavršava svoje teorije objašnjavajući kako nije uloga filozofa da nam objasni što je svijet, nego da nas potakne na preispitivanje vlastitih ideoloških pretpostavki. Po njemu, filozof je onaj koji postavlja pitanja, a ne onaj tko pokušava na njih odgovoriti.