Filozofski teatar – Narodno pozorište Beograd 29. ožujka 2017
hrvatski transkript drugog dijela video snimke (51:28 – 1:33:49)
(preporučam, gledajte video dok čitate)
Sestra Teresa (51:28):
Započet ću s jednim, nažalost, dobro poznatim problemom, a to je rodno nasilje. Učestalost rodnog nasilja se izgleda ne smanjuje, neki izvještaji govore da se čak i povećava. To ne mora biti istina na svjetskoj razini, već je razlog možda u tome što ga žene češće prijavljuju, pa brojke rastu, ali sigurno se ne smanjuje, još je uvijek prisutno, a možda se i povećava. Ako ste radili u skloništima za zlostavljane žene ili poznajete nekoga tko jeste, tada vam je poznata jedna vrlo paradoksalna pojava: znate li koji osjećaj prevladava kod žena koje dolaze u skloništa za zlostavljane žene? Svi slušatelji, u Zagrebu, Beogradu, Japanu, posvuda, svi znaju odgovor koji nema nikakvog smisla, apsolutno nikakvog smisla. Ako ste bili zlostavljani tada biste morali biti ljuti, imati osjećaj nepravde. Nešto ružno vam se dogodilo. Zbog čega imate osjećaj krivnje?
No, ima tu još nešto. Kada muškarac prati ženu – a to se meni dogodilo u Bostonu jer kao što vjerojatno znate rodno nasilje odvija se u ciklusima: muškarac djeluje nasilno i onda kleči pred ženom i plače i osjeća: ‘ne mogu živjeti bez tebe i više nikada to neću učiniti i znaš koliko te volim’ i zatim dolazi razdoblje medenog mjeseca i onda se sve ponavlja. Dakle u ovom slučaju muškarac ju je doveo kako bi se netko pobrinuo za nju. Žena je imala taj osjećaj krivnje i rekla je, “Kad je došao samo je onako zalupio vratima i ja sam trebala drugačije reagirati, nisam trebala reći ono što sam rekla.” Tako je ona razmišljala. A on, on je bio uzrujan i rekao je, “Znate doktorice, vi pojma nemate koliko ja volim ovu ženu. Ako sam ovo učinio njoj” – što on nije poricao – “to je zato jer je netko meni učinio nešto mnogo gore.” A taj netko drugi, naravno, nije bila ona nego društvo, sistem, posao na kojem je bio maltretiran. Netko je njemu činio nešto nepravedno. To su bili njegovi osjećaji, a njen osjećaj je bio: “Učinila sam nešto loše.” Vidite o čemu govorim, to je potpuno obrnuto od onoga što bi bilo logično. Logično bi bilo da ona bude ljuta, a da se on osjeća krivim.
Ima jedna psihoanalitičarka koju volim čitati, Julia Kristeva, koja je to proučavala i ona kaže nešto što mislim da je važno. Ona kaže: Kada smo još bili mali, bilo muškarci ili žene, kada smo bili male bebe, svi smo imali na raspolaganju tijelo i psihu žene za ispunjenje naših psihičkih i fizičkih potreba. I ona smatra da je, naravno, odlično ako i muškarac vodi brigu o malim bebama, ali on ne može nadomjestiti tijelo žene, u smislu da ne može dojiti; može dati bočicu, no znamo da je dojenje bolje, ako je moguće.
Tijelo žene ima tu osobinu da je čak u Bibliji najstarije ime za Boga El Shaddai, što se prevodi kao Bog Svemogući, ali neki egzegeti [stručni tumači Biblije] misle da bi to trebalo prevoditi kao Bog sa dvije dojke. To zvuči drugačije, zar ne? Kako možete skočiti sa ‘Svemogući’ na ‘grudi’. No, to nije tako veliki skok jer … riječ El Shaddai također znači ‘planina’. A koje je naše prvo iskustvo? Zaštićenost. Sada zamislite da ste mala beba, tu je dojka vaše majke i vi ste ispod te dojke i vi ste zaštićeni, imate osjećaj da netko brine o vama. Dakle, prvo ime koje Biblija čuva za Boga proizlazi iz tog iskustva; kao da Bog ima te dvije dojke koje vas štite na način u koji stvarno možete imati povjerenja. Biblija zaista govori o planinama iz kojih teče mlijeko, sjećate se, … mlijeko i med teku iz planine … jeste li ikada vidjeli planine koje daju mlijeko? Da, ove planine … kad smo bili mali vidjeli smo planine koje su nas štitile i davale nam mlijeko. Grudi su također dio tijela koji je najčešći objekt rodnog nasilja.
Dakle, njena ideja je u osnovi direktni izazov onome što podrazumijevamo pod patrijarhatom, a to je da žene, zato jer se identificiraju s majkom … U patrijarhatu se smatra da je to dobro; žene se identificiraju s majkom pa imamo jedan dio društva koji je sposoban brinuti za druge, sposoban da voli možda više nego da bude slobodan. I to je dobro zato jer je druga polovica sposobnija da preuzima inicijativu. Sada ponavljam patrijarhalne stereotipe o ženskosti i muškosti, a prema toj priči postoji i komplementarnost: ta veća sposobnost žena da vole i veća sposobnost muškaraca da budu slobodni i neovisni, nadopunjuju jedna drugu i to je razlog zašto su heteroseksualni parovi idealni parovi.
Ja mislim da je to dvojbeno zato jer prema mojoj antropologiji, vi ne možete razdvojiti ljubav i slobodu. Prije sam rekla da ne možete razdvojiti ljubav i pravdu. Možda naša kultura prihvaća da se ne može razdvojiti ljubav od slobode, ali uglavnom ne prihvaća da se ne može razdvojiti sloboda od ljubavi. Objasnit ću to: Ne možete razdvojiti ljubav od slobode; mislim da je to uglavnom nešto što se prihvaća u našem društvu jer kažete: ‘Ljubav mora biti slobodna.’ Ako ste prisiljeni voljeti, kakva je to ljubav? Volite zato jer to želite, ljubav mora dolaziti iz vašeg srca. Mislim da u našem društvu ovaj način razmišljanja nije sporan. Ali drugi način, misliti da ne možete biti slobodni ako ne volite, čini mi se da to zvuči strano u našoj kulturi. Naša kultura sklona je misliti da je sloboda nešto neutralno, da možete s njom raditi što god želite. Prije sam to rekla: slobodu možete upotrijebiti da nekoga napadnete, slobodu možete upotrijebiti čak i da nekoga povrijedite. To nije poželjno, ali ipak je sloboda. I zato u nekim slučajevima nastaju problemi kada ljudi čak i nasilna djela opravdavaju tom potrebom da zaštite slobodu shvaćenu na određen način. Razlog zašto govorim da sloboda ne može biti razdvojena od ljubavi ima veze s onim što sam prije govorila o mom shvaćanju slobode i mojim uvjerenjem da smo mi, sva ljudska bića, stvoreni za ljubav i slobodu. A to znači da prestajem voljeti jedino kada se bojim, prestajem činiti djela ljubavi za drugu osobu jedino ako se bojim da bi me ta osoba mogla povrijediti, ako se bojim da bi me ta osoba mogla prevariti, da bi mi se mogla narugati, ako se bojim da ću biti kažnjena na neki način. U protivnom vjerujem da je to ono što radim [volim] kada sam uistinu slobodna.
Sada ću vam dati neke konkretne primjere za tu nemogućnost razdvajanja. Žene vole više od muškaraca. Sigurno? Dobro. Postoji nešto što zna većina muškaraca: žene koje volite rade za vas mnogo prijatnih stvari, ali one imaju mentalnu listu na koju bilježe sve usluge koje su vam učinile i onda, u najmanje očekivanom trenutku počnu ih nabrajati: ‘od kad sam se udala za tebe učinila sam ovo i ovo …’ I onda postoji nešto kao auto-reverse, znate one kazete koje kada završe počinju ispočetka. Ova kritika zvuči poznato, a ona proizlazi iz nečega jer podrazumijeva se da je ljubav slobodna, pa ako zaista radite nešto iz ljubavi onda to radite tako da, kako kaže Evanđelje, vaša desnica ne zna što radi ljevica. Vi ste sretni kada to radite jer to je upravo ono što želite raditi, to je čin ljubavi koji ne pamtite. Dakle, ako nešto radim i to bilježim u svoju mentalnu listu onda to nije, za mene, nije bio čin ljubavi, to je nešto drugo.
No, ne brinite, sa muškarcima je jednako. ‘Muškarci su slobodniji, neovisniji.’ Katalonski sociolog Manuel Castellas koji je mnogo godina radio na Berkeleyu u Kaliforniji, napisao je vrlo zanimljivu trilogiju pod naslovom Društvo informacija. U 2. dijelu, 4. poglavlju pod naslovom Kraj patrijarhata on iznosi vrlo zanimljive analize i statističke podatke. Jedna od njih je sljedeća: Kod većine razvedenih parova, heteroseksualnih parova, u razdoblju od dvije godine nakon raskida vrlo ozbiljne veze dolazi do opadanja zdravstvenih indikatora jer je to za oboje nešto stresno. Po isteku dvije godine većina muškaraca imat će novu partnericu, a većina žena neće. No, zanimljivo je to što se događa sa zdravljem muškaraca koji ostaju sami. Ako uspoređujemo zdravlje muškaraca koji žive sami i onih koji žive sa ženom, vrlo je jasno da je bolje zdravlje onih koji žive sa ženom. No, ako uspoređujemo zdravlje žena koje žive same sa zdravljem onih koje žive s muškarcem … pogodite što … pretpostavljam da se smijete jer znate što ću reći. No to je istina i vrlo je jasno: zdravlje žena je bolje kada žive same. Tko je onda više neovisan?
To je vrlo jasna situacija koja se također poklapa s nečim što se događa u patrijarhatu. Ja se sjećam svoje bake koja mi je govorila: “Tereza, muškarce moraš učiniti sretnima i moraš im lagati tako da ne znaju istinu.” Ja sam mislila: “Što mi to govori?” Bila sam još mala, ali to je bio savjet patrijarhalne bake i mislim da nije samo ona mislila na taj način. Što je to onda? Zar nije patrijarhat društvo koje muškarca postavlja na vrh? Na vrh čega? Na vrh laži. Je li u tome stvar? Je li to nešto što većina žena zna? Da je to laž? I da se u patrijarhatu morate ovako ponašati s muškarcima … ? A onda kad ste s prijateljicama radite ono što sam vidjela u filmu koji vam preporučam. Taj sam film gledala prije ulaska u samostan, prije skoro 20 godina. Bio je to film iz Tunisa, naslov je bio Halfaouine. U filmu je bila jedna scena, tipična patrijarhalna scena – u Tunisu, islamskoj zemlji, žene se nalaze u unutarnjem dvorištu pripremajući povrće i razgovarajući međusobno i onda ulaze muškarci, a one se smjesta ustaju, donose im vode i poslužuju ih. Muškarci im se nakratko obraćaju i odlaze, a žene nastavljaju međusobno kritizirati muškarce posebno u vezi seksa. I vi si mislite: pa što se to ovdje događa? Kakav je to kontrast između tog ekstremnog poštovanja koje se muškarcima iskazuje kada su prisutni, a nakon toga ovaj razgovor.
Ja sam to doživjela i u svom samostanu. No, dobro, ne baš točno to. Sada se to više ne događa, ali kada sam ja ušla u samostan prije 20 godina, ušao bi svećenik i mi bismo sve ustale. No, ako bi ušao neki drugi muškarac, ne bismo ustajale samo bismo ga pozdravile. Ali kad bi svećenik izašao … To je loše. Meni je drago da se tome smijemo, ali u stvarnosti to je grozna stvar. Kakav je to odnos? Ja sam svojim prijateljicama u samostanu govorila o tome. Jer znate što, u patrijarhalnom društvu nešto nije u redu. To isto patrijarhalno društvo kaže da su muškarci poput djece, a ne kaže: žene su kao djeca. To sam jednom rekla u svojoj zajednici i jedna sestra mi je odgovorila: “Muškarci su kao djeca, a svećenik je kao dvoje djece.” Mislim da je tako odgovorila zbog toga jer, ako smo napravljeni da budemo jednaki, muškarci i žene, muško i žensko, da budemo jednako tretirani, pa ako imamo društvo koje to odbija i nastoji jednog postaviti iznad drugog u bilo čemu: plaći, uvažavanju, društvenom uvažavanju, onda imate nešto što je Hegel nazvao dijalektika gospodara i roba, pa morate postići kompenzaciju. Zato smatram da i u crkvi, koja je još i više patrijarhalna u svojoj strukturi, vi morate duplo kompenzirati i otuda dolazi to ‘dvostruko dijete’ koje je spontano spomenula ta osamdesetogodišnja sestra.
No, još malo o tome. U patrijarhatu, koga imaju odrasle žene kao svoje najbolje prijatelje u koje mogu najviše imati povjerenja? To obično nije suprug ili partner. Obično je to druga žena. Hajde, dignite ruke vi koje za svog pouzdanika imate drugu ženu. To može biti vaša majka ili kćerka ili sestra, može biti prijateljica, ali redovito je to druga žena. Znate na što mislim? Netko kome stvarno vjerujete. Kada ste povrijeđeni i slomljeni i kada vam je potrebna emocionalna podrška obraćate se ženi. A što je s muškarcima? Oni se obraćaju drugim muškarcima, zar ne? Ne. Oni se obraćaju ženi, obično ne svojoj ženi … To je patrijarhat.
Nešto je suštinski pogrešno u patrijarhatu, a ja mislim da to ima veze s – možda neće biti dovoljno vremena da to objasnim – ali to je nešto što psihoanalitičari zovu subjektivizacija djeteta. Dakle, kao djeca mi moramo osmisliti neki svoj identitet jer smo tijekom devet mjeseci, i još neko vrijeme poslije, bili u nečemu što se naziva oceansko iskustvo majke, mi smo jedno. Dakle, ta ideja da je majka jedno, a ja sam drugo ne dolazi spontano. U početku, ako poželim pomaknuti desnu ruku, jednostavno naredim mozgu i ruka se pokreće; poželim dojku i napravim eee i dojka dolazi. Jer na samom početku mog vanmateričnog iskustva, ako dojka nije došla, ja ću umrijeti za nekoliko sati. To je potpuno jasno. Ali kako prolaze mjeseci, ja počinjem primjećivati razliku između moje desne ruke i dojke. Ruku kontroliram na mnogo pouzdaniji način, dojka ponekad dolazi, ponekad kasni, a ponekad ne dolazi, što je jako dobro jer to je baza subjektivizacije djeteta. Ne bi bilo dobro da dijete ne nauči da njegova ruka i dojka nisu isto. No, to ne dolazi lako.
Također, kada djeca uče govoriti, ona ne govore u prvom licu nego govore u trećem licu. Do druge godine života. Dijete može početi govoriti već sa 9 mjeseci, 10, 11, 12 normalno, ali to radi u trećem licu. Na primjer, ako je djetetu ime Maria, reći će: “Maria hoće to.” Zašto? Pa, prvo i drugo lice su vrlo komplicirani: kada majka govori i kaže ‘ja’, taj ‘ja’ je majka; kada govori otac i on kaže ‘ja’ i taj ‘ja’ je otac; kada ja govorim i kažem ‘ja’, taj ‘ja’ sam ja, a ‘ti’ je majka. A kada majka govori meni, taj ‘ti’ sam ja, a ona je ‘ja’ – vrlo komplicirano i ne može se samo tako usvojiti. To zahtijeva samosvijest.
Lacan, psihoanalitičar, govori o nečemu što naziva ‘faza ogledala’. On sam nije provodio to istraživanje, ali je proširio ta saznanja. Radi se o sljedećem: čimpanza u dobi između 6 i 18 mjeseci ima veću instrumentalnu (kauzalnu) inteligenciju nego ljudsko dijete. Ako čimpanzi date kocku i plastični okvir s pravokutnim otvorom i date mu kuglu i okvir s okruglim otvorom, ona će kuglu staviti u okrugli otvor, a kocku u pravokutni i nikada neće pogriješiti. Ljudska beba uzima kuglu i pokušava je gurnuti pravokutni otvor ili obrnuto. Dakle, instrumentalna inteligencija nije razvijena, ona se ne razvija tako brzo kao kod čimpanzi. Ali, ljudsko mladunče će učiniti nešto između 6 i 18 mjeseca što još nitko nije vidio da rade čimpanze, a to je sljedeće: ovdje stavite ogledalo, dolazi čimpanza i što vidi? Drugu čimpanzu i poželi se s njom igrati. Udari i osjeti nešto hladno, ne ono što očekuje, ali, pošto je inteligentna, ode iza ogledala i traži drugu čimpanzu i ne nađe je, zbunjena je i odustaje. Nitko nije zapazio daljnji razvoj. Vjerujemo da inteligencija čimpanzi ne pruža mogućnost samosvijesti ili refleksije. No, dijete u početku također radi isto, pokušava se igrati s tim drugim djetetom koje vidi u ogledalu i radi isto što i čimpanza. Ponekad ode otraga, ponekad gubi interes. Sve dok, između 6 i 18 mjeseca, ako je razvoj normalan, ne dođe trenutak da to ljudsko mladunče shvati i kaže: “To sam ja, to sam ja u ogledalu, to je moja slika!” To je važan trenutak. Mi nemamo pojma kako se sve to događa, ali to je ključni moment jer u tom času imate osjećaj svoje vlastite osobnosti, vidite sebe kao drugog, vi jeste drugi. Vi već znate kako izgledaju drugi jer imate braću ili druge ljude, majku i možda oca, ali ne znate kako vi izgledate. Jer iako ste već vidjeli svoju sliku, niste shvatili da ste to vi. Zato je trenutak kada prepoznate da ste to vi, trenutak vrhunske radosti jer osjećate: “Oh, ja sam poput drugih!” Odjednom otkrivam da sam poput drugih.
Ali, tu ima jedan trik. Vi ste kao drugi na izgled, izgledate cjeloviti kao drugi, ali vi ne znate što drugi osjećaju iznutra, no znate za sebe da se ponekad osjećate podvojeni iznutra. Na primjer, ustanete ujutro i osjećate se užasno onda stanete pred ogledalo: “Pa, nije tako loše. Kad bih izvana izgledao onako kako se osjećam iznutra to bi bilo strašno.” Prema Lacanu to je osnova za tjeskobu, egzistencijalnu tjeskobu – moj vanjski izgled ne odgovara [unutarnjem]. To je sloboda o kojoj sam prije govorila, suglasnost između onoga što mislim i što radim, između onoga tko sam i kako se predstavljam drugima. Sve to se, naravno, odnosi na složenost ljudskog egzistencijalnog razvoja i svijesti.
No, da skratim, uz svu tu složenost mi imamo jedno ljudsko biće, a to je majka, kao referencu. Prema svim tim istraživanjima i djevojčica i dječak moraju se odvojiti od majke kako bi razvili svijest i to je infantilna subjektivizacija djeteta, prva subjektivizacija. I ovo je moja tvrdnja na kojoj ja zasnivam svoj feminizam: ja vjerujem da dječja subjektivizacija ima rod, ne vjerujem da je rod ženski … ženskost ili muškost, to je samo kulturološki. Ja vjerujem da je to kulturološki, uvijek. Kao što je i glad kulturološka. Zašto? Zato jer ako sam rođena u siromašnoj obitelji tada glađu možda zovem ono što osjećam ako nisam jela tri dana, to zovem glad. Ako sam iz bogate obitelji i ako nisam jela dva sata, ja sam gladna. Dakle glad je kulturološka. Ali je li samo kulturološka? Naravno da nije. Bez obzira u kojoj kulturi rođena, osjećat ću nešto što nazivam glad i ako ne vodim računa o tome, umrijet ću. Dakle, nije samo kulturološka. Ja vjerujem da su ženski i muški rod – i druge varijante o kojima ću možda imati priliku govoriti – da su ta dva osnovna poimanja identiteta, kulturološka. No, nisu samo kulturološka.
I tu je sad moja kritika patrijarhata: te identitete, koji nisu samo kulturološki i koji su prisutni u djetinjstvu, njih se u patrijarhatu uzima kao obavezne za cijeli život. Dobra odrasla žena je samo onda ako se osjeća i identificira i kao odrasla ima subjektivnost koja je u kontinuitetu sa subjektivnošću djeteta. A dobar muškarac je onaj odrasli muškarac koji ima osobnost i subjektivnost koja ja u kontinuitetu s djetetom. Jer ja vjerujem da patrijarhat nije društvo koje su muškarci izgradili i održavali protiv žena. Jer da je tako, zašto bi mi žene to dozvolile? Ja to ne vjerujem jer mislim da smo mi žene željele to promijeniti, učinile bi to za 24 sata, imali bismo papu koji je žena, da smo tako željele i imali bismo drugačije društvo. Ja vjerujem u moć žena. Ne vjerujem da smo mi žene žrtve općenito.
Naravno, dobro znam da žena može biti u situaciji u kojoj je zatočena. Prije ovoga imala sam intervju za TV gdje samo pričala kako danas 800,000 žena godišnje bude prokrijumčareno preko granice iz jedne zemlje u drugu i prisiljeno na prostituciju. Naravno da znam što to znači ozbiljno uzimati tu okrutnost prema ženama i ne bih željela to umanjivati. Dat ću vam samo brojke: radi se o 800,000 žena svake godine. Prokrijumčare vas i odvedu u drugu zemlju s obećanjem da ćete dobiti sva prava i onda se nađete potpuno nezaštićeni, nemate nikakvih prava jer ste u zemlju ušli ilegalno. A pola od tih 800,000 događa se u Evropi i pola od tih 800,000 je maloljetno. No, istovremeno žene su također premijerke i one koje donose odluke i imaju stvarnu moć. I što mi s tim radimo, sve mi? Zato mislim da je patrijarhat društvo koje su stvorili i održavaju muškarci i žene zajedno, u toj mjeri da kao odrasli nastavljamo živjeti obrasce subjektivizacije iz djetinjstva.
Nisam još završila s objašnjenjem obrasca subjektivizacije iz djetinjstva, a taj je: dječak i djevojčica moraju se odvojiti od majke, ali za to postoje dvije različite strategije. Djevojčica se odvaja od majke i internalizira izgubljeni objekt želje što znači: ja nisam jedno s majkom, ali sam kao majka. To je djevojčica. Postoje iznimke u tome i ja pozdravljam iznimke i mislim da su one blagoslov i jako važne. Stoga nemam problema s iznimkama, naprotiv. Ali pokušavam vam objasniti ono što sam rekla na početku: zašto postoji to rodno nasilje i ta krivnja, odakle oni dolaze. Pokušavam naći smisao jer patrijarhat je stanje stvari koje ne prolazi, unatoč feminizmu koje postoji već preko stotinu godina na aktivni politički način.
No, vraćam se na ovo: ja nisam jedno s majkom, konačno to shvaćam, da je ona ti i ja to razumijem i imam subjektivnost, ali sam poput nje. Tako se većina malih djevojčica, bar u mojoj zemlji, voli odijevati poput majke, češljati poput majke, vole se igrati da su majke s lutkama i sličnim i ako nekim djevojčicama date balon one će na njemu nacrtati oči i usta … ne sve [djevojčice].
A muškarci? Oni također moraju proći kroz to ‘ja nisam jedno s majkom’, ali ako pokušaju, a neki dječaci to pokušavaju, neki su to već pokupili iz okoline, ali neki pitaju majku: “Mama, kad ja budem veliki, hoću li biti kao ti?” A majka smjesta kaže: “Ne, dragi, ti ćeš biti kao tata.” I on se uplaši, kao: “Tko je tata?” – za ovu stvar internalizacije. A to nije kao trokut; ovdje dječak, ovdje majka i ovdje otac, jednako udaljeno. Naravno da ne. Jer bila je trudnoća, a kasnije ću možda imati vremena da objasnim neke stvari povezane s trudnoćom. No, otac nije drugi identitet koji dječak može internalizirati, kao što djevojčica internalizira identitet majke. Kada bi to bio slučaj mi bismo bili u toj kulturalnoj hipotezi. Dakle, što god majka radi, djevojčica uči. Pa ako majka nije bila sluga svima, djevojčica neće biti sluga svima. Ako otac nije bio onaj koji kaže, “To ćemo raditi ovako.”, dječak to neće naučiti. I to je – a u tome je kritika takozvanog feminizma razlike – po mom mišljenu također jako važno, ženske i muške uloge koje se prenose u skladu s onim što žene i muškarci rade u društvu.
No, to nije najdublja točka, to za mene nije dovoljno da razumijem zašto zlostavljane žene govore o krivici, a muškarci zlostavljači govore o srdžbi. Ja vjerujem da je to dublje, i time ne osporavam kulturološko, već smatram da se to upotpunjuje na vrlo presudan način. Stvar nije u tome da djevojčica internalizira identitet majke, a dječak internalizira identitet oca. To nije moguće jer objekt želje nije otac nego majka. Dakle, ovdje postoji asimetrija koja je, po meni, temelj rodne dihotomije, a ona je u sljedećem: djevojčica internalizira identitet majke, a dječak internalizira ne-identitet majke, to je različita stvar. Jer otac, tko je otac za vrlo malog dječaka? On je onaj koji nije majka. To nije izravni odnos, a to znači da za djevojčicu i za jednu odraslu ženu to još uvijek ide prema obrascu iz djetinjstva: “Osjećat ću sebe, osjećat ću se ispunjena, osjećat ću da stvari idu u pravom smjeru, ako se slažem s onima koje volim.” Zato se odrasla žena, normalno, ne osjeća ugroženom kad otkrije da ljubavnik – muškarac ili žena, ali sad ću pričati o muškarcu – muškarac kojega voli … vi kažete: “Ja volim ići na plažu.”, a on kaže: “I ja to volim.”, “O, kako lijepo, i ja to volim.” I žena je sva uzbuđena i sretna zbog toga i ne osjeća se ugroženom zbog toga. S muškarcem je nešto drugačije. Možda mu je drago ako imaju jednu podudarnost, ali ako imaju dvije, dobro, ali ako imaju tri ili četiri on će postati malo nervozan. To nije zato jer je muškarac neovisniji, to je glupost. Ja vjerujem da je to zato jer se identitet dječaka bazira na odsutnosti identiteta. Dakle, te obadvije pojave su podjednako nešto iz djetinjstva što treba nadići, ali to su dvije jako različite stvari.
Ako ste naučili biti svoj, prvi puta kada ste rekli ‘Ja sam’ bilo je to u kontinuitetu s nekim koga volite, a to je majka. I tada kontinuitet ne osjećate kao prijeteći, to je normalna stvar. Zato kada neke odrasle žene u patrijarhatu pitate, “Tko ste vi?”, one odgovaraju, “Ja sam kći od … ja sam majka od … ja sam sestra od … ja sam supruga od … ” Zato jer patrijarhalne žene, ne sve žene nego patrijarhalne žene, imaju osjećaj: “Ja sama nisam nitko.” To je potvrđeno mnogim studijama, taj osjećaj odsustva identiteta kod žena u patrijarhatu. One stječu osjećaj da su netko kada skrbe o drugima, čime se naravno reproducira taj model. Kod muškaraca … to može biti muškarac koji jako voli svoju obitelj, ali ako ga upitate što je radio ovog ljeta, on će reći, “Išao sam u Italiju”, a možda je išao u Italiju s cijelom obitelji. No, vi ste ga pitali što je on radio, pa se ne osjeća nužno obavezan odgovoriti, “Mi, cijela obitelj …”. On ima osjećaj distinkcije koji njega, patrijarhalnog muškarca, možda umiruje.
Ako je ovo na neki način istina i ima smisla, onda je to ono čime bi se trebalo baviti obrazovanje. Ne promjenom od početka. Ne mislim da se to može ili bi trebalo mijenjati kao iskustvo u djetinjstvu. To ima veze s tom ulogom uzora i mislim da to samo po sebi nije prijeteće u djetinjstvu i nije u tome problem. Problem se pojavljuje ako se u odrasloj dobi i dalje tako ponašamo. Ovdje ću citirati treće poglavlje iz Evanđelja po Ivanu koje govori o susretu Isusa s jednim mudracom u prvom stoljeću u Palestini, po imenu Nikodem. On je pisar, dakle netko tko je smatran vrlo kulturnom osobom, nešto kao profesor na sveučilištu, i on ne želi biti viđen s tim marginalnim rabinom zvanim Isus od Nazareta. Ako pogledate to treće poglavlje Evanđelja po Ivanu, u tekstu ćete naći da je Nikodem otišao naći Isusa po noći kako ga ne bi vidjeli. Razgovarali su o tom ljudskom ispunjenju odnosno nastojanju da se ispuni Božja volja postavši osoba koja uistinu svoj život dovodi do zrelosti. Isus kaže Nikodemu: “Znaš Nikodem, morao bi se ponovo roditi.”, a Nikodem kaže: “Kako to može biti? Kako se odrasli čovjek može vratiti u maternicu žene i ponovo se rodit?”, a Isus kaže: “Ne, ne, ne od žene, već od vode i duha. Duha koji lebdi gdje god želi i nitko ne zna od kuda dolazi, nitko ne zna kuda ide. ” Nikodem je potpuno zbunjen i tako završava njihov razgovor.
No ono kako ja to razumijem, ovdje se govori o nečemu zvanom queer, riječ koja vam je možda poznata. Ja sam napisala knjigu Queer teologija na talijanskom. Na engleskom riječ queer znači nešto strano ili rijetko. U njemačkom postoji riječ queren, glagol koji znači prijeći. Na engleskom straight [ravno, izravno] kažu za heteroseksualnu osobu koja ide po liniji sigurno do cilja, a queer je netko tko je skrenuo, nešto je krenulo krivo. U engleskom se to koristi kao uvreda za homoseksualce odnosno tom riječi queer su ih vrijeđali u devedesetima i neki aktivisti iz tih homoseksualnih britanskih grupa uzeli su tu riječ i rekli, “U redu, vi se na nas nabacujete tom riječi jer želite reći da se ne uklapamo u vaše kategorije jer to su kategorije muškog i ženskog i postoji komplementarnost između njih. I vi ste u pravu, ne uklapamo se, ali čekajte tren, jesmo li samo mi ti koji se ne uklapaju ili se svi mi ne uklapamo u bilo koje unaprijed određene kategorije?” Što to znači razvijati se kao ljudsko biće? Što to znači imati svoj odrasli identitet kao nešto originalno, jedinstveno? Ja vjerujem da kada Bog gleda svakog od nas on ne vidi muške i ženske, crne i bijele, Srbe i Hrvate. Ja to ne vjerujem. Ja vjerujem – ima mnogo citata u Bibliji koji to potkrepljuju – da kada Bog promatra svakog od nas, on vidi jedinstveno ljudsko biće i vidi jedinstvenu i originalnu konkretizaciju, u vremenu i prostoru, ljubavi i slobode Boga. I mislim da je to ono što drevna tradicija teologije naziva divinizacija i ono o čemu se govori u pismu Galilejcima u Novom zavjetu: “Kod Isusa Krista nema roba i gospodara, nema Grka i Židova, nema muškog i ženskog.” Zašto to kaže? Što to znači nema muškog i ženskog? To znači: muško i žensko postoje, Grci, Srbi i Hrvati postoje, ali nemojte, molim vas, kvačiti svoj identitet za to. Moj identitet kao odrasle osobe, kao slobodne osobe, kao osobe koja voli, nalazi se u prostoru koji je iznad toga. Nikada se neću moći riješiti tih [osobina], no jedna je stvar riješiti ih se – što je nemoguće jer one su moje tijelo, moje iskustvo – ali druga je stvar dopustiti da to upravlja mojim životom, dopustiti da to bude moja kutija kroz koju će se probiti taj moj queer, dopustiti da to bude moj horizont realizacije i dopustiti da to bude princip organizacije mog društva.
Zato vjerujem da je to taj zov slobode o kojem govore egzistencijalisti, svi filozofi poput Sartra: usudi se biti samosvojan. To je uvijek prijeteća stvar, riskantna stvar. Vi ulazite u jedno područje koje apsolutno izvan svakog stereotipa. Ljudi kojima se najviše divim, to su stariji ljudi, to su žene i muškarci koji me inspiriraju za nešto lijepo – dobro, pomislim ako možeš imati 90 godina i biti ovakav, život je vrijedan življenja. To nisu stereotipni muškarci i žene. To su žene koje su dostigle doba starosti i osjećaju da imaju pravo da budu ono što jesu. One govore na način koji me zadivljuje jer si mislim: dobro, ona ne traži aplauz, ne traži da ju drugi kimanjem glavom ohrabruju da nastavi, samo nježno ide dalje svojim putem, slobodno. I muškarci koji su također stariji i često me inspiriraju, to također nisu stereotipni muškarci, nego stariji muškarci koji su u stanju pokazati svu svoju nježnost i ranjivost bez da se osjećaju ugroženi da će izgubiti svoju muškost.
I još jedna stvar, mi u crkvi imamo ljude koje nazivamo sveci, a sveci su inspirirajući likovi za koje crkva vjeruje da ih je inspirirao Bog. Možda ste čuli za sveticu Sv. Ivanu Orleansku. Dakle, to je Božje djelo. On ju je inspirirao na što? Da jednostavno ode u bitku i bude ratnica? To baš ne izgleda kao ispunjenje femininosti, ni na koji način. No mi vjerujemo da je Ivanu Orleansku inspirirao Bog, pa ako se Bog bavio stereotipima muškosti i ženskosti on bi sve žene svetice inspirirao da radije budu oličenje ženskosti, zar ne? I da rade ženske stvari, a svi muški … Možda ste čuli za Franju Asiškog koji skače po poljima i cvijeće naziva sestrama. To meni baš i ne liči na stereotip muškarca, ali to je prekrasan svetac kojeg poštuje crkva i koji je inspirirao toliko mnogo ljudi.
Zato kada god vidim slobodnu osobu, nije važno je li muško ili žensko, koja je u stanju inspirirati druge, ja vidim nekoga tko je u stanju prevladati steretipove. Zbog toga vjerujem da je patrijarhalno društvo nešto što ćemo uvijek imati, no možemo ga imati na način da ono ne upravlja s nama. Dozvolite mi da to povučem. Ta potreba da se ne upadne u patrijarhalne odnose u obitelji, u društvu, ta opasnost odnosno mogućnost biti će uvijek prisutna. Ne društvo, brišite to i dozvolite da se ispravim – ne društvo – mogućnost će uvijek postojati. Kao što uvijek postoji mogućnost zloupotrebljavanja slobode; mogućnost nasilja uvijek postoji, budimo realni.
Ovdje se mogu nadovezati na nešto što je rekla Maja, sjećate se? Kad je čula da sam na jednoj drugoj konferenciji citirala tu ideju Trockoga o permanentnoj revoluciji: da revolucija također može biti alijenirajući poduhvat; kada vjerujemo da jednom kad je dobijemo onda smo završili; jednom kada se riješimo svog predsjednika – što vam svima želim – onda će sve biti riješeno. Naravno da neće i vi to znate. Ili: kada budemo svoju zemlju mogli nazvati kooperativnom ili, ne znam, kako god svatko od vas želi, tada će životi svakoga od vas biti konačno u redu. Ne, ne postoji ‘konačno u redu’.
No to ne mora nikoga obeshrabriti da ide na demonstracije, već nas treba ohrabriti da zajedno osmislimo načine za održavanje tih protuteža i da nikada ne dopustimo da ta narodna moć bude delegirana na bilo koga jer mi je moramo zadržati u svojim rukama i moramo naći načine za artikulaciju toga na vrlo učinkovit način. Isto vrijedi za privatno-intimnu situaciju. To ne znači da morate cijeli dan biti pod pritiskom, ali morate biti aktivni, spremni da mislite: ok, postoji prethodni identitet koji je moj identitet iz djetinjstva i to nije zlo, to nije loše za dijete, ali ako kao odrastao čovjek zaostanem u svom identitetu djeteta tada ću biti žena koja osjeća krivnju kada se ne skrbi o ljudima oko sebe jer to je moj identitet djeteta po majci. Majka je brinula o djeci, otac također, no već sam objasnila da to ne znači da se otac ne bi trebao brinuti. Naravno, i to je jako dobro i to pomaže da se ta subjektivnost razvije na otvoreniji način, ali tu ulogu majke kao objekta želje, otac ne može nadomjestiti.
Zato, ako zaostanem u svom identitetu djetinjstva, ja ću biti odrasla žena koja će se bojati samoće, što je pravo ime za patrijarhalnu ljubav. Kada patrijarhat kaže: žene znaju bolje voljeti od muškaraca, žene su sposobnije za ljubav, žene su u stanju više se žrtvovati od muškaraca – to je onda, vjerujem, pogrešno formuliranje, to je pogrešan naziv. Istina je da se žene u patrijarhatu više boje samoće više od muškaraca, općenito. A muškarci su slobodniji. Mislim da također nije istina da se muškarci više boje ovisnosti nego žene. Ali strah od ovisnosti nije sloboda, nego strah od ovisnosti. Strah od samoće nije ljubav, nego strah od samoće. A kada spojite strah od samoće sa strahom od ovisnosti dobivate heteroseksualni patrijarhalni par, a to je katastrofa, kao što svi znamo. Dakle, ideja nije u tome da gledam druge i kažem: oh, ti heteroseksualni patrijarhalni parovi, što to oni rade … već da shvaćam … da ne mislim da će me to povrijediti, naprotiv, da shvaćam da je to rezervni identitet koji je uvijek moguć, i da je odgovornost na svima nama zajedno da u našim prostorima unutarnje tišine i molitve ili meditacije, kako god to želite raditi, u našim interakcijama s drugima, razvijamo svijest da postoji ta mogućnost, ali također i saznanje da će se to dogoditi kada god vaš život dođe u situaciju koja je malo prezahtjevna za vas, to vraćanje tim identitetima.
I s ovim završavam, hvala. 1:33:49