Ja sam muškarac. Sad vi možda mislite da sam učinila nekakvu glupu grešku u vezi roda, ili možda da vas želim zavarati jer moje ime završava na a i posjedujem tri grudnjaka i bila sam pet puta trudna i druge stvari poput tih koje ste možda primijetili, sitni detalji. Ali detalji nisu važni. Ako išta možemo naučiti od političara onda je to da detalji nisu važni. Ja sam muškarac i želim da u to vjerujete i prihvatite to kao činjenicu, kao što sam i ja to činila tijekom mnogo godina.
Vidite, kada sam ja odrastala, u vrijeme Grčko-perzijskih ratova, i kada sam išla na fakultet, neposredno nakon Stogodišnjeg rata, i kada sam podizala svoju djecu, tijekom Korejskog, Hladnog i Vijetnamskog rata, tada nije bilo žena. Žene su vrlo skorašnji izum. Ja bih izum žena antidatirala za nekoliko desetljeća. No, ako inzistirate na pedantnoj točnosti, žene su bile izumljene nekoliko puta na vrlo različitim lokacijama, ali izumitelji jednostavno nisu znali kako prodati proizvod. Metode distribucije su bile rudimentarne, a njihovo istraživanje tržišta nula, i tako se, naravno, koncept jednostavno nije ni pomaknuo s nulte točke. Čak i kada iza njega stoji genij, izum mora pronaći svoje tržište, a izgleda kao da dugo vremena ideja žena nije uspijevala doći u fokus. Modeli poput Austin i Bronte bili su previše komplicirani, a sufražetkinjama su se ljudi jednostavno smijali, dok je Wolf bila puno predaleko ispred svog vremena.
Tako, kada sam se ja rodila postojali su zapravo samo muškarci. Ljudi su bili muškarci. Svi su imali samo jednu zamjenicu, zamjenicu njegov; dakle, to ono što sam ja. Ja sam on, kao u “Ako itko treba povraćati, morat će to učiniti u njegov šešir.” ili “Pisac zna koja strana njegovog kruha je premazana maslom.” To sam ja, pisac, on, njega.
Vjerojatno ne prvoklasni muškarac. Savršeno sam voljna priznati da sam ja možda, zapravo, na neki način, muškarac druge klase ili imitacija muškarca, Tobožnji on. Kao on, ja sam u odnosu na pravog muškarca ono što su riblji štapići iz mikrovalne u odnosu na cijeli Chinook losos s grila. Mislim, na koncu, mogu li ja oploditi? Mogu li pripadati Bohemian klubu? Mogu li voditi General Motors? Teoretski mogu, ali znate već kuda nas vode teorije. Ne do vrha General Motorsa, a na dan kada žena sa Radcliffa bude predsjednik Harvardskog sveučilišta probudite me i recite mi, hoćete li? I nadalje, ja ne mogu svoje ime ispisati pišajući po snijegu. Ne mogu ustrijeliti ženu i djecu i još par susjeda i onda sebe. Oh, da vam kažem istinu, ne znam čak ni voziti. Nikada nisam dobila dozvolu. Ustrtarila sam se. Vozim se autobusom. To je strašno. Priznajem, ja sam zapravo vrlo loša imitacija ili supstitut muškarca, i to možete vidjeti kad pokušavam nositi onu modernu vojničku odjeću sa džepovima za municiju iz kataloga Banana Republic Company i izgledam kao kokoš u jastučnici. Krivo sam oblikovana. Ljudi bi trebali biti mršavi, zar ne? Ne možete biti premršavi, kažu svi, naročito anoreksičari. Ljudi bi trebali biti mršavi i napeti jer muškarci općenito jesu takvi, mršavi i napeti, ili bar mnogo muškaraca tako starta, a neki od njih čak i ostaju takvi. A muškarci su ljudi, ljudi su muškarci, to je već dobro utvrđeno, i tako su ljudi, stvarni ljudi, prava vrsta ljudi, mršavi. No ja sam stvarno jadan muškarac, zato jer uopće nisam mršava, već nekako dežmekasta s nekim stvarno debelim mjestima. Ja sam nemršava. I onda, ljudi bi trebali biti čvrsti. Čvrsto je dobro. Ali ja nikada nisam bila čvrsta. Ja sam nekako meka i, zapravo, nekako nježna. Kao dobar mesni odrezak. Ili kao Chinook losos, koji nije krt ili čvrst, već bogat i mekan. No, lososi pak nisu ljudi ili nam je bar rečeno da nisu odnedavno. Rečeno nam je da postoji samo jedna vrsta ljudi i to su muškarci. I ja mislim da je jako važno da svi mi u to vjerujemo. Svakako je to važno muškarcima.
Sve se to svodi na to, pretpostavljam, da jednostavno nisam dovoljno muževna. Kao što je bio muževan Ernest Hemingway. Brada i oružje i žene i male, kratke rečenice. Ja se stvarno trudim. Imam tu neku bradastu stvar koja mi stalno pokušava rasti po licu, devet ili deset dlaka na bradi, ponekad čak i više: ali što ja radim s tim dlakama? Ja ih čupam. Bi li muškarac to radio? Muškarci ne čupaju. Muškarci se briju. U svakom slučaju, bijeli muškarci se briju, a ja imam čak manju mogućnost birati da budem bijela ili ne, no što imam mogućnost birati da budem muškarac ili ne. No, ja se trudim koliko mogu da ne budem, pretpostavljam, u ovim okolnostima, zato jer se ne brijem. Ja čupam. No, to ustvari ne znači ništa jer ja zapravo nemam pravu bradu vrijednu spomena. I nemam pištolj, nemam čak niti jednu jedinu ženu i moje rečenice obično teku i teku i teku s čitavom ovom sintaksom u njima. Ernest Hemingway bi radije umro nego imao sintaksu. Ili točku-zarez. Ja koristim gomilu točki-zareza; jedna od njih je bila maloprije; jedna je nakon ‘točke-zareza’ i još jedna iza ‘maloprije’.
I još jedna stvar. Ernest Hemingway bi radije umro nego ostario. I jeste. Ustrijelio se. Kratka rečenica/presuda (sentence). Sve radije nego dugačka rečenica/presuda, doživotna presuda. Smrtne presude/rečenice su kratke i vrlo, vrlo muževne. Životne presude/rečenice nisu. One traju i traju, sve pune sintakse i opisnih pridjeva i zbunjujućih referenci i starenja. I to stvarno dokazuje kakav sam ja nered napravila od toga što sam muškarac: nisam čak ni mlada. Baš u vrijeme kad su konačno počeli izumljivati žene, ja sam počela stariti. I to i dalje radim. Nisam stala. Dozvolila sam sebi da ostarim i nisam učinila ni jednu jedinu stvar u vezi toga, pištoljem ili nečim.
Pod tim mislim, da sam imala imalo samopoštovanja ne bih li napravila bar facelift ili neku liposukciju? Iako meni liposukcija zvuči kao ono što često rade na TV kad su mladi ili mlađahni, doduše ne kad su stari, i kad je jedan od njih muškarac, a drugi žena, doduše ne u bilo kojoj drugoj situaciji. Ono što rade je da ti mladi ili mlađahni muškarac i žena prime jedno drugo i kližu rukama po jedno drugom i onda izvode liposukciju. Vi biste ih tobože trebali gledati dok to rade. Pomiču glave naokolo, a usta i nos pljoštimice priljube na usta i nos druge osobe i otvaraju usta na različite načine i vi bi se tobože trebali osjećati nekako seksualno uzbuđeni i vlažni i tako nešto, dok gledate. Ja se osjećam kao da gledam dvoje ljudi koji rade liposukciju, a je li to ono zbog čega su na koncu izumili žene? Sigurno ne.
Ustvari, ja mislim da je seks, kao gledalački sport, čak dosadniji od svih drugih gledalačkih sportova, čak i od basebolla. Hoću reći, ako moram gledati neki sport umjesto da ga igram, izabrala bih konjičke skokove. Konji stvarno lijepo izgledaju. Ljudi koji ih jašu su uglavnom ona neka vrsta nacista, no, kao i svi nacisti, oni su moćni i uspješni upravo koliko je to konj koga jašu, i u krajnju ruku konj je taj koji odlučuje hoće li preskočiti tu preponu s pet letvica ili će se ukopati na mjestu i pustiti da nacist padne preko njegovog vrata. Samo što konj obično ne shvaća da ima opciju. Konji nisu baš previše bistri. No, u svakom slučaju, konjički skokovi i seks imaju puno toga zajedničkog, iako obično konjičke skokove možete gledati na američkoj televiziji samo ako hvatate neki kanadski kanal. Kad bih imala opciju, iako ja često zaboravljam da imam opciju, svakako bih gledala konjičke skokove dok se seksam. Nikada obrnuto. No, već sam prestara za konjičke skokove, a što se seksa tiče, tko zna? Ja znam; vi ne.
Naravno, zlatni starci bi danas tobože trebali skakati iz kreveta u krevet, baš kao konji koji preskaču prepone s pet prečki, skok, skok, skok, no, puno tog super seksa u sedamdesetima izgleda da je ponovo samo teorija, kao izvršni direktor u General Motorsu i žena predsjednik Harvarda. Teorija izumljena uglavnom zato da utješi one u četrdesetima, uglavnom muškarce, koji su zabrinuti. To je razlog zašto smo imali Karla Marxa i zašto još uvijek imamo ekonomiste, iako smo izgleda izgubili Karla Marxa. Sama po sebi, teorija je zgodna. Što se tiče prakse ili praxisa, kako je zovu marksisti, navodno zato jer vole x-ove, pričekajte dok budete imali šezdeset ili više i onda mi možete pričati o svojoj seksualnoj praksi, ili praxisu, ako želite, no, ne obećavam da ću slušati, a ako i budem slušala, bit će mi izuzetno dosadno i počet ću tražiti neke konjičke skokove na TV-u. U svakom slučaju od mene nećete čuti ništa o mojoj seksualnoj praksi, ili praxisu, ni sada ni kasnije.
No, bez obzira na sve, ovdje sam, stara, stara šezdeset godina, “šezdesetogodišnji nasmiješeni javni muškarac”, kako je rekao Yeats, no, on jest bio muškarac. A sve je to moja vlastita greška. Rođena sam prije no što su izumili žene i živim i živim sva ta desetljeća tako se naporno trudeći da budem dobar muškarac da potpuno zaboravljam kako ostati mlada, pa zato i nisam. I moja glagolska vremena su se sva pomiješala. Tek sam mlada i odjednom imam šezdeset.
Mora da postoji nešto što bi pravi muškarac mogao učiniti u vezi toga. Nešto, ne kao oružje, ali učinkovitije od Oil of Olay losiona za staru kožu. No, ja nisam uspjela. Ja nisam učinila ništa. Ja apsolutno nisam uspjela ostati mlada. I onda pogledam unazad na sva moja revna nastojanja, jer stvarno sam se trudila, silno sam se trudila da budem muškarac, da budem dobar muškarac, i uviđam da u tome nisam uspjela; ja sam, u najboljem slučaju, loš muškarac. Imitacija, lažnjak, drugorazredni on s bradom od deset dlaka i točkama-zarezima. I pitam se, čemu je to služilo. Ponekad mislim da bih jednako tako mogla iskoristiti svoju opciju, ukopati se naglo ispred prepone s pet prečki i pustiti nacistu da padne na glavu. Ako nisam dobra u pretvaranju da sam muškarac i nisam dobra u tome da ostanem mlada, možda bih se mogla jednako tako početi pretvarati da sam jedna stara žena. Nisam sigurna da je itko već izumio stare žene; no, možda bi vrijedilo pokušati.
Prijevod eseja Introducing Myself
____________________________________________________________________________________
U 88. godini umrla velika američka književnica Ursula K. Le Guin
Ursula K. Le Guin, jedna od najutjecajnijih američkih književnica druge polovice 20. stoljeća, preminula je u 88. godini u ponedjeljak, 22. siječnja, u svojem domu u Portlandu, objavljeno je danas.
Le Guin je pisala uglavnom fantastiku i znanstvenu fantastiku, no i dječje knjige, kratke priče, poeziju i eseje. Objavljivati je počela u 1960-ima, a u svojem se pisanju – zbog čega je prelazila granice žanra – najčešće bavila politikom, spolom, okolišem, religijom, seksualnošću i etnografijom. Objavila je više od 20 romana, a njezino najpoznatije djelo je “Lijeva ruka tame” (1969) te trilogija “Zemljomorje”, romani koji spadaju u tzv. Hainski ciklus, a poveznica im je zamisao o humanoidnoj prarasi, Haincima, koji su u dalekoj budućnosti zasijali život na više svjetova (uključujući i Zemlju) u jednom području Galaktike. “Lijeva ruka tame”, takoder spada u Hainski ciklus, kao i njezin roman „Čovjek praznih ruku“, kapitalno djelo svjetske znanstveno-fantastične i utopijske književnosti. Njezine romane u Hrvatskoj je objavila nakladnička kuća Izvori, i to djela: “Lijeva ruka tame”, “Ljudi bez ičega”, “Pričanje” i “Svijet se kaže šuma”.
Ursula K. Le Guin (1929) diplomirala je 1951. te magistrirala 1952., francusku renesansnu književnost. Premda je od samoga početka više naginjala epskoj fantastici, počinje 1962. objavljivati SF priče, jer se početkom šezdesetih godina, i po autoričinom priznanju, znanstvena fantastika više tražila, što je mladim autorima omogućilo eksperimentiranje i objavljivanje djela. U djelima Ursule Le Guin, znanstveni element bitno je reduciran na samo nekoliko žanrovskih artefakta, a težište je na antropologiji, mitologiji, ekologiji i vječitoj ljudskoj drami presađenoj u posve neobične okolnosti.
Ursula K. Le Guin nekoliko je puta osvajala prestižne nagrade Hugo Award, Nebula Award, Locus Award i World Fantasy Award, a kao uzor u pisanju isticali su je Salman Rushdie, David Mitchell i Neil Gaiman. (T. T.)
(Preneseno sa portala Njabolje knjige)