Priča koju vladari društava dominacije pričaju jedno drugom i svojim podčinjenima jeste ono što bismo mi danas nazvali Mit o iskupljujućem nasilju. Ona drži svetim vjerovanje da nasilje spašava, da rat donosi mir, da je sila u pravu. To je jedna od najstarijih priča na svijetu koja se neprestano ponavlja. Walter Wink ovdje opisuje koliko je taj mit još uvijek sveprisutan u Zapadnoj kulturi.
Vjerovanje da nasilje “izbavljuje” ima toliko uspjeha zato jer ni najmanje ne nalikuje na mit. Nasilje jednostavno izgleda kao da je sama priroda stvari. To je ono što djeluje. Ono izgleda neizbježno, posljednje, a često i prvo, nužno sredstvo u konfliktima. Ako je bog nešto čemu se okrećete kada sve drugo zataji, nasilje svakako funkcionira kao bog. Ono što ljudi tada previđaju je religiozni karakter nasilja. Nasilje od svojih odanih poklonika zahtijeva apsolutnu doživotnu poslušnost.
Taj Mit o iskupljujućem nasilju stvarni je mit modernog svijeta. On je vodeća religija našeg današnjeg svijeta, a ne judaizam ili kršćanstvo ili islam. Kada su moja djeca bila mala, dozvoljavali smo im gledanje nezamislive količine televizije i ja sam postao fasciniran mitskom strukturom crtanih filmova. To je bilo šezdesetih godina prošlog stoljeća kada su u kontakt emisijama slavljeni teolozi zagovornici “smrti Boga”, a snošljivost sekularnog čovječanstva za religijske mitove i tajne, proklamirala se kao iscrpljena. Krenuo sam propitivati strukturu crtića i otkrio beskonačno ponavljanje istog obrasca: neuništivi heroj uporno se suprotstavlja nepopravljivom i jednako neuništivom negativcu. Ništa ne može ubiti heroja, iako kroz prve tri četvrtine crtića ili TV serije on (rijetko ona) bolno pati i naizgled je beznadno osuđen na propast sve dok se nekim čudom heroj ne oslobodi, nadvlada negativca i ponovo uspostavi red do sljedeće epizode. Ništa negativca ne uništava konačno i ne sprečava njegovo ili njezino ponovno pojavljivanje, bez obzira je li bio pošteno pretučen, zatvoren u tamnicu, utopljen ili ispaljen u svemir.
Nasreću, ne prikazuju svi dječji programi eksplicitno nasilje. Ali velika većina uporno slijedi mitski obrazac iskupljujućeg nasilja u svoj njegovoj brutalnosti.
Malo je crtića koji su trajali dulje i bili utjecajniji od Popaja i Badže. U tipičnom segmentu, Badžo otima Olivu, Popajevu djevojku, koja vrišti i otima se. Kada je Popaj pokušava spasiti, ogromni Badžo napravi kašu od svog sićušnog protivnika dok Oliva bespomoćno krši ruke. U zadnji tren, dok se naš heroj razlijeva po podu, a Badžo praktički pokušava silovati Olivu, limenka špinata iskoči iz Popajevog džepa i izlije se u njegova usta. Transformiran tom milostivom infuzijom snage, on lako demolira negativca i spašava svoju voljenu. Ovaj format se nikada ne mijenja. Niti jedna strana nikada ništa ne shvati niti išta nauči iz tih sučeljavanja. Oni nikada ne sjednu i ne rasprave svoje razlike. Opetovani porazi ne nauče Badžu da poštuje Olivinu ljudskost, a opetovane batine ne nauče Popaja da svoj špinat proguta prije bitke.
Nešto je u ovoj mitskoj strukturi zvučalo poznato. Odjednom sam se sjetio: obrazac ovog crtića odražavao je jedan od najstarijih, vječno ponavljajućih, svjetskih mitova, babilonsku priču o nastanku (Enuma Eliš) iz oko 1250. godine prije Krista. Bajku je vrijedno ponoviti jer ona sadrži ključ privlačnosti tog drevnog mita za naše moderne medije.
Vragoljasti bogovi
U početku, prema babilonskom mitu, Apsu, bog otac, i Tiamat, božica majka, rodili su bogove. Ali ludorije mladih bogova bile su toliko bučne da su bogovi roditelji odlučili da ih ubiju kako bi mogli na miru spavati. Mlađi bogovi otkriju urotu prije no što su je stariji bogovi uspjeli provesti u djelo i ubiju boga Apsu. Njegova žena Tiamat, Zmaj kaosa, zavjetuje se na osvetu. Puni straha od Tiamat, pobunjeni bogovi zatraže spas od svog najmlađeg brata Marduka. On se nagodi za visoku cijenu: ako uspije, moraju mu prepustiti vodeću i neupitnu moć u vijeću bogova. Iznudivši to obećanje, on uhvati Tiamat u mrežu, natjera zli vjetar u njezino grlo, odapne strijelu od koje se rasprsne njen nabrekli trbuh i probode njeno srce. Zatim joj toljagom razbije lubanju i raspe njenu krv po udaljenim mjestima. Njen leš razvuče do pune duljine i od toga stvori kozmos. (Sa toliko krvi, nije čudo da se ta priča pokazala kao idealni prototip okrutnih TV emisija i holivudskih filmova.)
U ovom mitu stvaranje je čin nasilja. Marduk ubije i raskomada Tiamat i od njenog leša stvara svijet. Kao što primjećuje francuski filozof Paul Ricoeur (Simbolizam zla, Harper Collins 1967.), red se uspostavlja posredstvom nereda. Zlo prethodi bogovima. Sami bogovi su nasilni. Biblijski mit u Prvoj knjizi postanka dijametralno je suprotan svemu tome (treba napomenuti da Prva knjiga postanka, nastala u Babilonu za vrijeme zarobljavanja Židova, direktno pobija babilonski mit). Biblija prikazuje dobrog Boga koji stvara dobar svijet. Kaos se ne opire redu. Dobro prethodi zlu. Ni zlo niti nasilje nisu dio stvaranja nego dolaze kasnije kao rezultat grijeha prvog para i popustiljivosti zmije (Treća knjiga postanka). U osnovi dobar rezultat na taj je način korumpiran slobodnim odlukama živih bića. U tom daleko složenijem i istančanijem objašnjenju postanka stvari, nasilje se prvi puta pojavljuje kao problem koji zahtijeva rješenje.
Jednostavnost
U babilonskom mitu, međutim, nasilje nije problem. Ono je jednostavno prvobitna činjenica. Jednostavnost ove priče naširoko ju je proslavila i njena se osnovna mitska struktura proširila sve do Sirije, Fenicije, Egipta, Grčke, Rima, Njemačke, Irske, Indije i Kine. U pravilu, muški bog rata koji stoluje na nebu vodi odlučne bitke protiv ženskog božanskog bića, obično prikazanog kao čudovište ili zmaj koji boravi u moru ili bezdanu (ženski element). Nadvladavši prvobitnog neprijatelja ratom i ubojstvom, pobjednik oblikuje kozmos od njegovog leša. Kozmički red zahtijeva nasilno potiskivanje ženskog, a u društvenom poretku se odražava u pokoravanju žena muškarcima i naroda vladaru.
Nakon što je stvoren svijet, nastavlja priča, bogovi koje je Marduk zatvorio u tamnicu zbog podrške božici Tiamat, žale se na lošu hranu i poslugu. Marduk i njegov otac Ea, zbog toga smaknu jednog od zarobljenih bogova i od njegove krvi Ea stvara ljudska bića da budu sluge bogovima.
Dublji smisao je jasan: ljudska bića stvorena su od krvi ubijenog boga. Samo naše porijeklo je nasilje. Ubijanje je u našim genima. Čovječanstvo nije začetnik zla, ono samo pronalazi već prisutno zlo i nastavlja ga. Naše porijeklo je, bez sumnje, božansko budući da smo načinjeni od boga, ali od krvi umorenog boga.
Mi smo rezultat bogoumorstva.
Stoga su ljudska bića prirodno nesposobna za miroljubivu koegzistenciju. Neprestano nam treba odozgo nametati red: muškarci ženama, gospodari robovima, svećenici laicima, aristokrati seljacima, vladari narodu. Neupitna poslušnost najveća je vrlina, a red najviša religiozna vrijednost. Kao Mardukov predstavnik na zemlji, kralj ima zadatak pokoriti sve one neprijatelje koji prijete spokojstvu koje je kralj uspostavio u ime boga. Cijeli kozmos je država, a bog vlada posredstvom kralja. Politika proističe iz same božanske sfere. Spasenje je politika: mase se identificiraju s bogom reda protiv boga kaosa i voljne su poći u Sveti rat koji nameće red i zakon ljudima naokolo.
Ukratko, Mit o iskupljujućem nasilju priča je o pobjedi reda nad kaosom uz pomoć nasilja. To je ideologija osvajanja, prvobitna religija statusa quo. Bogovi su skloni onima koji osvajaju. Obrnuto, tko god osvaja mora imati naklonost bogova. Obični ljudi postoje kako bi održavali kontinuitet nadmoći koju su bogovi dali kralju, aristokraciji i svećenstvu. Religija postoji da bi ozakonila moć i privilegije. Život je bitka. Prema tom mitu, bilo kakav oblik reda bolji je od kaosa. Naš svijet nije ni savršen niti usavršiv; to je teatar neprestanih sukoba u kojima nagrada ide jakima. Mir kroz rat, sigurnost kroz snagu: to su suštinska uvjerenja koja proizlaze iz ove drevne povijesne religije i ona čine čvrsti temelj na kojem se zasniva Sustav dominacije u svakom društvu.
Dominantni mit
Babilonski mit nije ni izdaleka okončan. On je i danas sveprisutan i u njega se istinski vjeruje kao u bilo koje doba njegove duge i krvave povijesti. To je dominantni mit suvremene Amerike. On pohranjuje ritualnu praksu nasilja u samom srcu javnog života, pa čak i oni koji se nastoje suprotstaviti njegovom represivnom nasilju, čine to nasilno.
Već smo vidjeli kako se mit o iskupljujućem nasilju odigrava u strukturi dječjih crtića (a može se naći i u stripovima, video i kompjuterskim igrama i filmovima). No, susrećemo ga i u medijima, u sportu, u nacionalizmu, u militarizmu, u vanjskoj politici, u tele-evangelizmu, u vjerskim pravima i u samozvanim milicijskim grupama. Ono što izgleda tako bezazleno u crtićima, ustvari je mitska podloga našeg nasilnog društva.
Psihodinamika TV crtića ili stripa čudesno je jednostavna: djeca se identificiraju s pozitivcem kako bi sebe mogla smatrati dobrima. To im omogućava da na negativca projiciraju vlastiti potisnuti bijes, nasilje, buntovništvo ili požudu i da onda indirektno uživaju u vlastitoj zloći gledajući kako negativac u početku pobjeđuje. Taj segment filma – “Tamuz” element, gdje junak pati – zapravo traje sve do završnih nekoliko minuta, pružajući obilje vremena za udovoljavanje svojoj nasilnoj. Kada pozitivac na koncu pobijedi, gledatelji su tada u stanju ponovo uspostaviti kontrolu nad svojim vlastitim unutarnjim sklonostima, potisnuti ih i povratiti osjećaj dobrote bez postizanja imalo uvida u svoju vlastitu zloću. Kažnjavanje hulje donosi katarzu; gledatelj se odriče njegovih postupaka i obasipa ga osudama u orgiji agresije bez osjećaja krivice. Spasenje je nađeno kroz identifikaciju s herojem.
Samo su se imena promijenila. Marduk pokorava Tiamat nasiljem i unatoč tome što je ubija, kaos se neprestano ponovo pojavljuje, a drži se pod kontrolom jedino uzastopnim bitkama i ponavljanjem festivala Babilonske Nove Godine kada se ritualno uprizoruje mit o božanskoj bitki. Opaska teologa Willisa Elliotta naglašava ozbiljnost ove zabave: “rođenje svijeta (kozmogonija) jeste rođenje individue (egogonija): ti se ponovo rađaš kroz ono kako vidiš rađanje ‘svih stvari'”. Stoga, “Tkogod kontrolira kozmogoniju, taj kontrolira djecu”.
Mit o iskupljujućem nasilju je najjednostavniji, najljeniji, najuzbudljiviji, nekompliciran, iracionalan i primitivan opis zla za koji je svijet ikada znao. Štoviše, njegova orijentacija na zlo je nešto u što su se praktički socijalizirala sva moderna djeca (pogotovo dječaci) tijekom procesa sazrijevanja. Djeca odabiru ovu mitsku strukturu jer su kulturološki potkrijepljenim signalima i modelima uloga već bila navedena da rezoniraju u skladu s njegovom pojednostavljenom slikom stvarnosti. Njegova sveprisutnost nije posljedica zavjere babilonskih svećenika koji potajno potkupljuju masovne medije novcem od iračke nafte, nego je to posljedica funkcije vrijednosti koja beskonačno podupire Sustav dominacije. Prikazujući nasilje ugodnim, fascinirajućim i zabavnim, Snage moći u stanju su namamiti ljude da se povinuju sustavu koji im na prevaru uzima same njihove živote.
Jednom kada su djeca indoktrinirana očekivanjima društva dominatora, možda nikada neće prerasti potrebu da sve zlo lociraju izvan sebe. Čak i kao odrasle osobe oni će biti skloni među drugima tražiti krivca za sve što je loše u svijetu. Njihov osjećaj blagostanja i dalje ovisi o identifikaciji s grupom i podržavanju društvenih normi.
U razdoblju kada pohađanje kršćanskih nedjeljnih škola opada, mit o iskupljujućem nasilju postigao je da se djeca voljno prepuštaju režimu vjerske indoktrinacije, širem i učinkovitijem od ijednog drugog u povijesti religija. Procjene jako variraju, ali smatra se da prosječno dijete nakupi otprilike 36.000 sati televizije do dobi od 18 godina, pogledavši oko 15.000 ubojstava. Koja crkva ili sinagoga može, brojem sati podučavanja djece ili kvalitetom prezentacije, bar izdaleka pratiti mit o iskupljujućem nasilju?
(Sjetite se tipične “dječje propovijedi” – kako bezbojno kad se usporedi!)
Bez premca
Niti jedan drugi vjerski sustav ni izdaleka ne konkurira mitu o iskupljujućem nasilju u njegovoj sposobnosti da tako totalno katehizira mlade. Od najranije dobi djeca su preplavljena opisima nasilja kao vrhunskog rješenja ljudskih sukoba. Niti zasićenost mitom prestaje približavanjem adolescentske dobi. U nacionalnom kultu nasilja ne postoji ritual prijelaza iz statusa adolescenta u status odraslog, osim dugogodišnje asimilacije televizije za odrasle i cijene karte za kino. Nisu sve emisije za djecu ili odrasle bazirane na nasilju, naravno. Stvarnost je daleko složenija od prigluposti tog mita i zreliji umovi zahtijevat će suptilnije, više nijansirane, složene prezentacije. Ali osnovna struktura mita borbe podloga je kiča kojem se okreću i brojni odrasli kako bi izbjegli grubu realnost svog svakodnevnog života: špijunskim trilerima, vesternima, policijskim serijama i ratnim filmovima. Ispada kao da moramo gledati toliko “iskupljujućeg” nasilja kako bismo sami sebe uvjerili, unatoč poplavi činjenica u prilog suprotnom u našem stvarnom svakodnevnom životu, da je stvarnost zaista tako jednostavna.
Uz pravu vrstu potpore djeca mogu nadrasti prigluposti mita o iskupljujućem nasilju. Tragedija našeg modernog doba je u tome što upravo kada bi ga dječaci trebali prerasti, na njih se obara još sofisticiranija baražna paljba neublaženog nasilja, nasilja toliko eksplicitnog i seksualno sadističkog de se ne može prikazivati čak ni na televiziji.
“Video gadosti” dostigle su novu razinu inventivne okrutnosti. Kućne video filmove “samo za odrasle” gleda četvrtina britanske djece u dobi od sedam do osam godina; do desete godine polovica ih je gledalo, ako ne u vlastitoj kući, onda kod prijatelja. Mnoga su djeca kroz te filmove dobila svoj prvi uvod u seks, gledajući žene podvrgnute silovanju, dekapitaciji, amputaciji ili kanibalizaciji. Nije začuđujuće da alarmantnom učestalošću stvarnost imitira fantaziju u kriminalnim djelima za koja je krivo video nasilje.
Mnogi od tih videa ne bave se vjekovnim sukobom dobra i zla u kojem “negativci” na koncu bivaju svladani od strane dobra. Ono što ovdje nalazimo je sadističko uživanje u zlu, čistom i jednostavnom. Iskupljujuće nasilje ustupa mjesto nasilju kao cilju po sebi. To više nije religija koja koristi nasilje u težnji za redom i spasenjem, već je nasilje postalo afrodizijak, čisto erotsko golicanje, droga koja izaziva ovisnost, nadomjestak za odnose. Nasilje više nije sredstvo za postizanje višeg dobra, napose reda; nasilje postaje cilj.
Walter Wink (May 21, 1935 – May 10, 2012) je bio američki teolog, znanstveni tumač Biblije i aktivist koji je odigrao značajnu ulogu u pokretu Progresivno kršćanstvo. Veći dio svoje karijere proveo je kao profesor tumačenja Biblije na sveučilištu Auburn Theological Seminary u New Yorku. Posebno je poznat po svom zalaganju i radu u vezi nenasilja. Neke od njegovih brojnih publikacija su Biblija u ljudskoj transformaciji (The Bible in Human Transformation) i nagrađivana trilogija Moći – “The Powers”, Naming the Powers (1984), Unmasking the Powers (1986), Engaging the Powers (1992); te knjige When the Powers Fall (1998), and The Powers that Be (1999).