25. veljače 2022.
https://charleseisenstein.substack.com/p/love-gift-to-the-future?utm_source=url
Prije par godina, nakon predavanja o ekološkom iscjeljivanju pristupio mi je jedan čovjek s pitanjem. Prišao mi je s toplim prijateljskim osmijehom stavivši mi ruku na rame. „Spomenuli ste u svom predavanju da imate četvoro djece. Zašto mislite da imate pravo donijeti na planet četiri bića koja će trošiti resurse sljedećih 90 godina, vi arogantni, povlašteni, bijeli muški seronjo? Kako to opravdavate?“
Duboko sam udahnuo. „Znate što, za deset minuta počinje diskusija, pa me tada upitajte ponovo.“
Deset minuta kasnije uzeo je mikrofon i ponovio svoje pitanje (zamijenivši ‘seronjo’ sa ‘licemjeru’). I još je dodao, „Dužni ste ispriku svima koji se bore s odlukom da nemaju djece žrtvujući roditeljstvo za dobro planete.“
Odgovorio sam nešto otprilike ovako: „Kad bih se potrudio mogao bih vjerojatno smisliti neku vrstu opravdanja za svoj izbor da imam djecu. Možda bih mogao reći da će dobro koje će učiniti u svijetu prevagnuti štetu zbog resursa koje će potrošiti. Možda bih se mogao pozvati na nadolazeći pad populacije. Ali da kažem da je to razlog zašto sam odlučio imati djecu, lagao bih vam. To nije bila neka pažljivo proračunata etička odluka. Imao sam djecu jer sam to želio. A kad pomislim na ta dragocjena bića, ne mogu ni zamisliti da se bilo kome ispričavam što sam ih donio na svijet.“
Čovjek je bio zgrožen. „Vi ste baš kao Donald Trump,“ rekao je, „radite što god hoćete ne mareći za posljedice po svijet i onda se odbijate ispričati.“
Jeste li se ikad zatekli u jednom od onih razgovora kad ne možete ne priznati logiku onog drugog, a ipak znate da ste u pravu? Ovo nije bila baš takva situacija. Ja sam prilično sposoban raspravljati o premisama i logici njegovog stava[1]. No, nisam se želio, niti se želim, u to upuštati jer bih se radije pozvao na nešto drugo umjesto kvantitativnih kalkulacija u donošenju intimnih odluka kao što je odluka o rađanju djece.
Stoga, umjesto raspravljanja reći ću neke stvari za koje znam da su istina. Vi ćete ih, ili također prepoznati kao istinu, u kom slučaju uvjeravanje nije potrebno; ili nećete, u kom slučaju nikakvo uvjeravanje neće pomoći. Zašto uopće govoriti o njima? Zato jer je ponekad važno izvana čuti unutarnje istine, pogotovo ako su to možda usamljene istine.
Prvo želim reći, u ovim vremenima kad se naizgled sve prevodi u pohvalu ili okrivljavanje, ja nemam namjeru uzdizati roditelje iznad onih koji su odabrali drugi put. Moja je namjera odati počast onome što često prolazi nezamijećeno.
Ponekad mi ljudi kažu da moje pisanje i predavanja imaju pozitivan učinak na njih ili na svijet. Možda je to tako. Obično i ja u to vjerujem; u protivnom ne bih i dalje to radio. No, ponekad se nađem na onom mračnom mjestu gdje se čini da su sve ove godine truda bile ni za što ili su čak imale negativan utjecaj. Iz te perspektive moj život izgleda beskoristan – osim jedne stvari, jedne neosporne istine. Moja djeca su dar ljubavi svijetu. Kad razmišljam o njima u tim mračnim časovima kad mi pred očima prolazi odraz svake moje greške kao roditelja, ja ipak znam da sam budućnosti poklonio veliki dar.
Mi beskonačne sate ulažemo u našu djecu: mijenjajući pelene, noseći ih na krkače, čitajući im dječje knjige, hraneći ih, štiteći ih, nasmijavajući ih; kad smo počeli bili smo mladi, a kad napokon napuštaju dom kao odrasli ljudi, prošla je i naša mladost. Mi uzimamo veliki dio svog života i dajemo ga njima. Taj poklon ljubavi mora na neki način biti zabilježen u tablici nastanka. Ne mogu vam to dokazati brojevima. Samo želim okrijepiti onaj dio u vama koji zna da je to istina. Sjećam se nekih od junačkih roditelja koje sam poznavao. Neki sada možda ovo čitaju. Da, ti Tracy. Ti Rebeka. I ti, i ti, i da, ti također. Društvo možda neće zapaziti ili nagraditi ljubav koju ste prelili u svoju djecu, ili odati priznanje žrtvama koje ste podnijeli. To možda ne izgleda kao neko veliko djelo, ali će na koncu izbiti na površinu kao velika djela vaše djece ili njihove djece ili možda nekoga pet stotina godina u budućnosti kada sjeme koje ste bacili u buduću zemlju nađe plodno tlo.
Ljudi rijetko u svoj CV upisuju rađanje i podizanje djece. U usporedbi s osnivanjem organizacija, imenovanjem na položaje, kreiranjem nove tehnologije ili koncipiranjem velikih ideja, podizanje djece društvo ne vidi kao neko postignuće. Možda zato što je to tako obična stvar, a naše društvo, usmjereno na natjecanje, sklono je slaviti one koji nadmašuju druge. Ekonomske nagrade slijede s tim u skladu. Posao podizanja djece dobiva oskudnu ekonomsku podršku. Roditelji ne dobivaju od društva novac za to što su roditelji, a profesionalni skrbnici poput dadilja, teta u vrtićima i učitelja su na dnu društvene ljestvice po plaćama i ugledu.
Drugim roditeljima tamo vani i svima koji svojim trudom i ljubavlju obasipaju djecu, a posebno majkama koje žrtvuju prilike za profesionalnu karijeru kako bi odgajale djecu: vi radite jedan od najvažnijih poslova koji postoji. Društvo vas danas možda ne uvažava, ali budućnost hoće. Postoji razlog što većina kultura štuje svoje pretke. Oni prepoznaju ovo što ovdje govorim: da dati svoj život i mladost drugom biću, tako da ono može postati ljudsko, to je dar iz dubine srca.
Da smo mi kao društvo stvarno prihvatili tu istinu, ponudili bismo više od simboličnih proslava Majčinog dana i Dana očeva. Reorganizirali bismo sve naše sisteme počevši od ekonomskog. Reorganizirali bismo društvo u duhu: „Kako možemo podržati vaš dar ljubavi za budućnost?“
Da, siguran sam da bi neki moji čitatelji mogli ponuditi kalkulacije koje pokazuju štetu per capita koju uzrokuju ljudska bića. A ja sam dodao još četiri capita (glave). Međutim, ova praksa da se vodimo brojevima pri donošenju odluka upravo je ono što nas je u najvećoj mjeri dovelo do ove pomutnje. Svođenje svijeta na broj i moralnosti na niz kalkulacija izostavlja sve ono što ne možemo izmjeriti. Možete li izmjeriti ljepotu? Možete li izmjeriti radost? Možete li izmjeriti ljubav? Nije čudo da je naše društvo, tako zaljubljeno u racionalne odluke bazirane na analizi troškova i koristi, postalo u brojnim vidovima ružno, turobno i bez ljubavi. To je ono što se događa kad su odluke vođene maksimiziranjem ili minimiziranjem količine, bilo da se radi o novcu, ugljiku, oboljenjima, dolarima po kvadratnom metru ili prinosima po hektaru.
Maksimizirajući novac mi obezvrjeđujemo sve što se novcem ne može kupiti.
Minimizirajući emisije ugljika mi se orijentiramo na mega-brane, biogorivo i baterije, čak po cijenu sječe šuma kako bi napravili mjesta za solarne farme i vjetroturbine.
Minimizirajući covid-brojke, ili to pokušavajući, mi se zatvaramo i izoliramo i maskiramo po cijenu onoga što se ne mjeri, poput ljudske povezanosti, građanskih sloboda i, paradoksalno, zdravlja koje dolazi od povezanosti.
Maksimizirajući kvadratne metre mi proizvodimo jeftine zgrade bez duše i generičke nastambe koje vrijeđaju osjećaj za estetsko.
Maksimizirajući prinose po hektaru mi osiromašujemo hranu uništavajući nutriente i okuse, i lišavamo zemlju njene bioraznolikosti, ekološke stabilnosti tla i otpornosti.
Uočavate li u ovome obrazac? Poanta nije u ignoriranju kvantitete, nego u razumijevanju što ona izostavlja. Poanta je također da se razumije da izbor onoga što će se mjeriti i kako će se mjeriti određuje ono što vidimo.
Ideja da se u životu možemo ravnati brojkama očigledno je smiješna na osobnoj razini. Na razini javne politike izgleda prihvatljivije: napokon, to je ono što zovu znanstvenim kreiranjem politike. Na svaki način, lakoća kojom se brojke mogu manipulirati u cilju racionalizacije izbora koji dolaze od negdje drugdje, trebala bi biti upozorenje protiv tog pristupa. Svijet se ne može (suprotno metafizičkim pretpostavkama znanosti i ekonomske ideologije) reducirati na broj. Što jače pokušavamo kontrolirati život na taj način, to više on izmiče kontroli. To je zato jer svi ti brojevi, planovi, ograde i podaci još uvijek djeluju izvan našeg vidokruga.
Izbori koje racionaliziramo brojevima dolaze od drugdje. Čovjek koji mi se obratio možda ne zna prave razloge zašto nema djece. Koji god oni bili. Mogu ih poštovati. Možda je njegov dar ljubavi za budućnost u drugačijem obliku.
Svima će nam biti bolje kada odbacimo racionalizacije koje postavljaju lažno kreposnog pretendenta na unutarnje prijestolje. Te racionalizacije prikrivaju prave motive i sprečavaju nas da spoznamo sami sebe; na taj način nas lišavaju mogućnosti istinskog izbora. Razotkriti te motive može biti zastrašujuće. Mitovi o porijeklu naše civilizacije govore nam da je golo sebstvo, koje bi izašlo na vidjelo, ružno, da neka prezira vrijedna istina leži iza naših prijetvornosti, da biti gol znači biti ponižen. To zaista može tako izgledati kad se razotkriju tašti i sebični motivi. Ali što leži ispod njih? Koja je priroda životne sile koja kuca u nama i poprima oblik kroz naše želje? To je ljubav. Čak i kad je zgrčena u čvor zvan mržnja, to je još uvijek ljubav. Ljubav želi donijeti više života na svijet.
[1] Kad bi svi živjeli sjevernoameričkim životnim stilom, 2 milijarde ljudi na zemlji bilo bi neodrživo; kad bi svi živjeli kao tradicionalni indijski seljak, 16 milijardi ili više bilo bi lako održivo. Razgovor o populaciji time izbjegava stvarni problem korištenja resursa. U svakom slučaju, rast populacije ubrzano se usporava i stabilizirat će se do 2050. kad će početi opadati. Za reference koje podržavaju moje tvrdnje pogledajte moju knjigu Klima: Nova priča (Climate: A New Story)